Podijelite

Donosimo vam jedan nepretenciozni i pomalo slučajan osvrt na izvrsnu predstavu peteročlane glumačke ekipe Gradskog kazališta mladih Split. Kažemo slučajan, jer je naslov Ivica i Marica, ovog slučajnog kazališnog kritičara natjerao da napiše osvrt gotovo mjesec dana od premijere predstave. Naduti i veliki kazališni kritičari se mahom ne bave infantilnom književnošću, ma koliko ona dobra ili loša bila. Sjećam se onomad kada je Ksena Župančić u komadu „U-biti“ Labin Art Exspressa, stavljajući „pravu stvar na pravo mjesto“ podigla toliku prašinu i kako su tih dana kulture, a i njene predstave (hajde budimo do kraja iskreni, više čina nego predstave i same kulture) bili puni novinski stupci. U isto su to vrijeme neki drugi glumci, što za odraslu što za dječju publiku, ostavljali duše na daskama koje život znače, ali za njih nije naprosto bilo mjesta u medijima.

Danas, nažalost, kazališna kritika ne donosi klik, a samim time ni sponzora, stoga je u „mejnstrim“ medijima gotovo da i nema. Zbilja je prošlo mnogo vremena od kada se, između ostalih, temama trivijalizacije kazališta te gubitka prosvjetiteljske i katarzične uloge istog, rugao Brešan postavljajući Hamleta u samo njemu poznatoj Mrduši. Danas smo, četrdesetak godina nakon praizvedbe Brešanove uspješnice, svjedoci potpune mrdušizacije društva, gdje se djecu odgaja u igraonicama trgovačkih centara dok se na rate kupuje bar materijalna zadovoljština, kad je već duh potpuno osiromašio. No, to nije tema ovog osvrta, ovu diskusiju ćemo ostaviti za neke druge prigode.

Kako je potpisnik ovih redaka svjestan da veličinama kao što su bili Tolja Kudrjavcev ili Tomislav Tanhofer ne bi bio sposoban olovke našiljiti, onda nema nikakav kompleks da napiše malu odu velikoj predstavi koju je na scenu donio Siniša Novković po predlošku braće Grimm, i to s velikim zakašnjenjem, ako uzmemo u obzir premijernu izvedbu.

I ovoga puta Siniša Novković, zasigurno okuražen velikim uspjehom Crvenkapice među „malom publikom“, uzima redateljsku palicu i stavlja komad na scenu. Za Novkovića ste vjerojantno čuli, on je uz ekipu iz Gitka jedno vrijeme bio lučonoša splitskog humora preko YouTube uradaka. Ovoga puta, kao marljivi kazališni djelatnik, uz redateljsku palicu, prilagođava tekst sredini u kojoj će biti izvođen, piše songove i odabire suradnike koji će mu pomoći za sjedalice prikovati djecu, a vjerujte mojoj časnoj roditeljskoj riječi, i njihove roditelje. Prilagodba teksta, kada se tičemo dječje književnosti, nije neka novost, različite su književne epohe različito tumačile pisce bajki. Većina čitatelja i ne ide za tim da su Peraultove bajke i priče braće Grimm u izvornicima mnogo surovije nego verzije koje se današnjoj djeci čitaju. U izvornicima se čupaju srca princezama, surovo ostavlja djecu na milost i nemilost zvijerima, sijeku se palci i pete kako bi se nezgrapne nožurde utjerale u štiklice. Današnjoj je djeci, iako su okružena krvavim videoigricama i svakojakim sadržajima za odrasle, za razliku od one koja su živjela u vremenima Charlesa Peraulta ili pinku kasnije u vremenu Jacoba i Wilhelma Grimma, bumbak mnogo dostupniji, pa ih roditelji da ih sačuvaju od surovosti svijeta odraslih, u isti nepotrebno umataju.

Novkovićeva je prilagodba po svemu sudeći rađena po „očišćenom“ Grimmovom predlošku, ali redatelj nema potrebu uljepšavati stvarnost odraslih. K tome, rađena je tako da se namjerno češe o pojave i stvari koje danas kroje našu svakodnevnicu i koje djeca slušaju i gledaju kako na dalekovidnici tako i po raznim drugim medijima. Tako tata, kojeg glumi Vinko Mihanović, ima problema s prostatom, a doveo je u kuću očito dokonu i za svakojake vrste aerobika spremnu maćehu. K tome, ne prima plaću u škveru, jedinom od mnogih splitskih mastodonata, koji još nije poslao sve radnike na Zavod za zapošljavanje i čiji radnici slične priče, koju smo mogli čuti na daskama, pričaju svojim bližnjima. Maćeha se stereotipno voli pretjerano „pirlitati“, kao i sve žene koje dolaze iz „najlipšeg grada na svitu“, Goba (Novković) nema sjekiru nego malu Stihl pilu, a Bože moj, što ćemo se lagati, kao i većina Splićana koji za vikend hrle svojim šumama i selima. Ivo Perkušić u ulozi Ivice kao pravi moderni pubertetlija može pojesti jednog omanjeg vola, a njegova sestra, koju igra Vanda Boban Jurišić ne zaostaje za bratom, kad se već o želji za obrokom piše. Vještica spremajući kotao uzvikuje popularnu špičekovsko-pažanovsku mantru „Tri, dva, jedan – kuhaj!“. Aluzija na popularnu kulinarsku emisiju je i ruganje s modernim receptima, tako vještica mašta da će djecu koja su joj zalutala u kuću pojesti, uz razne priloge, na posteljici od sezonskog voća. Djeca mahom gledaju takve recepte na dalekovidnici. Bilo bi odveć jednostavno i neatraktivno pojesti djecu uz recept tradicionalnog slavonskog čobanca ili neretvanskog brudeta. Danas se priča o posteljicama sa sezonskim voćem, a jede fast food i s tim se nimalo prikriveno predstava obračunava. Djeca sigurno nisu opazila ove ubačene bravure mladog redatelja, kao što njihovi roditelji ne opažaju da prava kuharica počinje prvo s tvrdo kuhanim, a tek onda s poširanim jajem. Jedina je razlika što se u ovim skrivenim porukama otkriva moguća kritička publika za neka teža kazališna djela dok se pred sadržajem u kulinarskim emisijama obezvrijeđuje kuharski poziv i daje pljuska tradicijskim jelima na uštrb usiljene kulinarske umjetnosti. Onoga koga ozbiljno kulinarstvo u Hrvata zanima ionako gleda Veljka Barbierija, a ne kuhare početnike, stoga ostavimo se tričarija i vratimo se predstavi.

Redatelj je u isti mah i glumac, sebi je namijenio potpuno novi lik ubačen u fabulu. Novković glumi grbavca koji se u pojedinom stanju svoje podvojene ličnosti zove jednom Goba, a kada ga se tresne po grbi pretvara se u Grbu. Svi vi koji ste gledali Novkovićev klip „Svi moji prekidi“ moći ćete povući paralelu i dočarati sebi tu transformaciju. Na isti način ulazi u novi lik u istome tijelu trzajući glavom baš kao kada je u klipu prekidao s curom koja ga moli da uplate putovanja u London, gdje bi se divili Dioklecijanovoj palači ili Pariz, gdje bi gledala piramide. U klipu se ruga ljudskoj neobrazovanosti, a ovdje udara po ljudskoj malicioznosti. Ukoliko ćemo se sada uvući u filozofiju života, lik grbavca bi bio metaforički svaki čovjek koji je spreman, pod naletima tereta, svinuti svoja leđa i okrenuti se zlu kada je na margini društva i kada nema kome doći. Jer, po nekoj logici čopora, svako je društvo bolje od samoće i potpune odbačenosti. Prikloniti se zloj vještici koju tumači Lidija Florijan (ista glumica tumači i lik maćehe) ili prikloniti se Ivici i Marici, ovome je liku pitanje opstanka. Kao u svakoj tradicionalnoj adaptaciji bajki i u ovoj nije dolazilo u pitanje hoće li pobijediti dobro ili zlo, tako da Goba (ili licemjer Grba, meni odraslom i prikraćenom za dječju naivnost taj lik nije nažalost jednostavno plošan i sve se nadam nastavku predstave u kojoj gobavac pokaže svoju pravu stranu ljudima koji su ga otvorena srca primili), brat i sestra odlaze kao nova proširena obitelj u nove životne pobjede.

Ako je suditi po pogledanoj predstavi, u GKM se krije talentirana skupina ljudi koja je, ovoga puta predvođena Sinišom Novkovićem, napravila urnebesno zabavan komad za djecu. Novković, kojega djeca očito obožavaju i iz čijeg bivanja na pozornici svaki geg i grimasa odaju ljubav prema svojoj profesiji, nije jedan od glumaca kojeg ćete, ako mu stomak zakrulji, danas gledati kako glumi vrhunskog ljubavnika u telenoveli na iritantno čistom standardnom jeziku a već sutra kako se igra poduzetnika u jednoj od novopreuređenih art-fingerfud-stajliš konoba ili, ako propadne kao poduzetnik, da će nastojati skočiti na mjesto savjetnika kulture lokalnog kotarskog političara. Novkoviću je gluma očito poziv i, kao takav, ide dobrim stopama da ga se jednoga dana stavi uz bok splitskim glumačkim veličinama koji su živeći jednostavno i radeći ono što vole napravili sebi spomenike tvrđi od granita ili mesinga. Sjetit ćete se da Split nije uvijek bio ovako kulturno zapušten i devastiran i da je bila stvar prestiža kazati da ti je matična kuća u gradu pod Marjanom. Pa pobogu, u Splitu su svojim radom sebi spomenike klesali Zdravka Krstulović, Boris Dvornik, Josip Genda i slični kazališni giganti.

Predstava Ivica i Marica je namijenjena najmlađoj publici, a ta je zapravo i najzahtjevnija, jer vam bez ustručavanja kaže da je car gol i da nešto u vašem radu jednostavno ne štima. Mene je ugodno iznenadilo što sam s djetetom do zadnjeg trenutka bio „na ledu“ hoću li ili neću uspjeti kupiti kartu i ući na predstavu i što su karte unaprijed bile rezervirane. Zato nam ni pomoćna sjedala, koja su se oslobodila nekoliko minuta prije početka, nisu nimalo smetala. Što je najbolje i što će pokazati da je predstava zaista uspjela, ona “teta babaroga” (sjećate se njih iz vrtića i osnovne škole, to su one čeličnim živcima naoružane hostese koje su vas umrivale da ne pričate i da se ne meškoljite kada bi vas nasililo da idete gledati štogod nezanimljivo u kazalište) nije morala nikoga umirivati, sve su oči bile fokusirane na likove, a svi su dlanovi i usta spremno čekali da glumci pozovu na pjevanje upečatljivih songova.

Potpisnik ovih redaka se samo plaši da će djeca koja se ovakvim predstavama razvijaju da vole kazalište i da s guštom hrle u isto, jednostavno od kazališta odustati kada dođu u godine u kojima će shvatiti da je na Trgu Gaje Bulata dom cirkusa i cirkusanata koji ne razlikuju Aristotela od Aristofana, gdje vladaju zetovi koji su skoro za pet, gdje caruje politika i politikanstvo i gdje se na umjetnost ne gleda ni perifernim vidom. Ako ste siti svega ovoga na što naiđete kada uđete u onu žutu zgradu koja se ističe pred nikad završenim trgom, pozivamo vas da se razveselite uz one najmlađe i da uđete, kao što smo i mi ušli, u kuću od čokolade. Prokurative i svijet dječjih bajki su tek kojih stotinjak metara udaljeni od svijeta odraslih i njihovih travestija.



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime