U sklopu 70. Splitskog ljeta gledatelji su sinoć uživali u klasiku američke drame 20. stoljeća, Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja u koprodukciji Mini teatera Ljubljana i Mestnog gledališča Ptuj. Režiju ove intrigantne drame s elementima psihološkog trilera potpisuje Ivica Buljan, a glavne su uloge pripale Nataši Barbari Gračner (Martha), Branku Šturbeju (George), Benjaminu Krnetiću (Nick) i Klari Kuk (Honey). Dramaturgiju potpisuje Diana Koloini, scenografiju Aleksandar Denić, kostimografiju Ana Savić Gecan, izbor glazbe Benjamin Krnetić, a oblikovanje svjetla i videa Sonda13 i Toni Soprano Watch me.
Kažu da se redateljska veličina očituje u njegovoj prividnoj odsutnosti dok na pozornici sve funkcionira. Ako je tomu tako, s pravom se može reći da je Ivica Buljan prototip redateljske veličine, a njegov je kreativni tim također na visini zadatka. Vizualni dojam „Tko se boji Virginije Woolf?“, drame koja je doživjela svoje Oscarom nagrađeno filmsko uprizorenje, nastaje na onoj tankoj liniji između „not trying too hard“ i ekspresionističke slike koja svojim likovima, bojama i emocijama precrtava emocije likova. Nelijep dom (koji je zbilja teško nazvati obiteljskim domom) povjesničara Georgea i njegove supruge Marthe izgleda kao usputna stanica neurednih studenata – namještaj je jedva funkcionalan, daška osobnosti tobožnje intelektualne elite nema ni za lijek, dominantni su rekviziti dopola ispražnjene alkoholne boce.
I kostimografija se spojila s toliko prikladnim košmarom – nesretna i zajedljiva supruga Martha pokušava zavesti i supruga i mladog biologa Nicka svojim poprilično seksipilnim i granično (ne)prikladnim izdanjem, njezin suprug George, povjesničar, kao da je trebao ostati negdje daleko u ropotarnici povijesti, biolog Nick u svojoj ekstravagantnoj košulji i bliještećoj jakni djeluje kao da je došao šefovati u cirkus kojem nije dorastao, a njegova boležljiva i poprilično bizarna supruga Honey u trijeznom je izdanju nevino djevojče, a u pijanom izložena slomljena lutka koju je teško gledati. Tijekom cijele izvedbe pozadina je prošarana citatima koji korespondiraju s radnjom, kao i pomno odabrana glazba.
Po svojoj je radnji „Tko se boji Virginije Woolf?“ mučna i psihološki podražljiva komorna drama. Tijekom jedne se večeri povjesničaru Georgeu i njegovoj supruzi Marthi na druženju priključuju Nick i Honey, mladi bračni par. George je sredovječni povjesničar („Ali ne i šef katedre“), a Martha je kći dekana sveučilišta New England na kojem on radi. Nick je 28-godišnji biolog kojega George nakratko promatra kao konkurenciju, gotovo stalno provocira, a ispod površine i on i njegova frustrirana supruga Martha žele nove igračke da razbiju odvratnu monotoniju života kojim nisu zadovoljni, a i da si u toj igrici zadaju nekoliko udaraca ispod pojasa koji će ih samo podsjetiti da su još uvijek živi.
Nataša Barbara Grančer i Branko Šturbej savršeno oslikavaju Marthu i Georgea kao iznimno toksičan par. Martha je hodajući paradoks, istovremeno mužu govori da joj se povraća od njega i da ga već godinama ne primjećuje, a s drugi strane pati od nedostatka pažnje i čini sve da njenog muža bude briga i za što. On žmiri čak i na otvoreno zavođenje između Marthe i njegova mlađahnog kolege Nicka, ali kirurški precizno secira njegov odnos sa suprugom i kao patolog kopa po emocionalnim traumama koje će mu, skupljene na jednu tužnu, iritantnu, smrdljivu hrpu koja je trebala biti privatna, postati dragocjeno oružje.
Krnetić sjajno gradira lik Nicka koji je počeo kao tipični uzorni intelektualac, ali pod pritiskom opasne psihološke igre u koju je uvučen kao naivno dijete na kraju će se zapitati jesu li njegove etičke i humanističke postavke još pokvarenije od susjeda koji su ga gurnuli u tu sobu košmara. Mlada supruga Honey, isprva za radnju bitna koliko i crveni suncobran (koji ju je u nekoliko navrata tijekom razgovora strateški skrio!) u nasilu ispričanoj priči o braku „koji se morao dogoditi“ te o obiteljskoj traumi koja se nije mogla izbjeći postaje bačva baruta, kroz fino nijansiranje emocija Klare Kuk ujedno i metafora raspada.
„Tko se boji Virginije Woolf“ priča je u kojoj se ne može pronaći ništa lijepo – likovi su groteskni, izobličeni, bezobzirni, povrijeđeni, nasilni, pokvareni, nepopravljivo iskrivljeni, gotovo ibsenovski unesrećeni, s dozom gorkog naturalizma. Ali ta je ružnoća u predstavi posredovana brutalno iskreno, bolno precizno, gotovo nepodnošljivo, do stupnja gdje se pitate kako ste se i sami našli usred te bizarne sobe s polomljenim likovima koje promatrate kao voajer bez utjecaja i moći, pa čak i one da pobjegnete od tuđih demona. Upravo je to čini spektakularno uspješnom i trajno zakucanom u vašu podsvijest.
Čitava predstava djeluje kao hod po žeravici, stalna nelagoda i napetost koja nikako da se presiječe, stječe se dojam da bi i metak u nečije tijelo barem prekinuo tu torturu glumatanja dvaju parova čiji dijalozi i kvarni kvarteti možda vode nekoj katarzi. Ali katarze ne može biti – Martha u svom suprugu uvijek vidi „flopa“ nedostojna njezina oca dekana i njegove pozicije, a u Nicku kurviša u nastajanju koji se želi popeti na društvenoj ljestvici; George u svojoj supruzi vidi odvratnu alkoholičarku nedostojnu ljubavi, braka i djece, no svakako će iskoristiti priliku i da drugom paru nabije na nos koliko su oni još nedostojniji svega. Otužna Honey kao blijedi promatrač na putu od boce do zahodske školjke kao kakav mazohist upija Georgeove bizarne priče i igrice, ne naslućujući da u toj prostoriji ne postoji pasivni promatrač, nego samo aktivni sudionik rasula, a Martha i George svoje igrice ne koncipiraju kao suradništvo, nego kao rat.
Glumačka četvorka predstave „Tko se boji Virginije Woolf“ na nas je ostavila sličan dojam kao prošlogodišnji fascinantni tim „Prazan prostor” i Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ kroz klasik „Ana Karenjina“. Njihova je veličina u nošenju s teškoćama ovoga komada, u njegovim psihološkim zamkama i emotivnim erupcijama. Ako ćemo predstavu pamtiti kao jednu od najpotresnijih (uz „Crvenu vodu“, još jedan Buljanov trilerovski biser), glumce ćemo pamtiti kao utjelovljenje krune svoje struke, fascinantno snalažljive, fokusirane, beskrajno ogoljene, ranjive i ranjavane, eksplozivno dramatične u poplavi osjećaja koje su tako surovo realno bacili pred nas. Ovo je jedna od onih predstava zbog kojih shvaćamo zašto glumci kažu da im treba „snažna glava“ – predstava koja potresa toliko da želiš da ta agonija završi, a istovremeno – izvedena tako da ne želiš da umjetničkoj imaginaciji dođe kraj.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
