Vukovar je moj izbor, u dobru i zlu. Došao sam u Vukovar jer sam mislio da mogu pomoći ovim ljudima. Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnje..., riječi su mladog Francuza, čudnovato nasmijanog u zlokobnim okolnostima vukovarske bolnice 1991. godine.
Odjeven u bolnički ogrtač odgovarao je na pitanje pariške reporterke Agnes Vahramian. Upitala je tada 25-godipnjaka kako bi još opisao stanje u Vukovaru.
- Klaonica, to je bila klaonica... - rekao je.
Bile su to posljednje riječi Jean-Michela Nicoliera, heroja obrane Vukovara. Nije ni slutio da će nekoliko sati kasnije biti mučki pogubljen. Okolnosti njegove smrti donekle se znaju. Međutim, sve iza toga ostaje nepozanica. Jean-Michelova obitelj više od 30 godina nije znala gdje su njegovi posmrtni ostaci.
Sve do sada. Naime, kako 24sata neslužbeno doznaju, posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera konačno su pronađeni na Ovčari. Službeni rezultati identifikacije trebali bi biti objavljeni danas u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" u Vukovaru, gdje će prisustvovati i ministar hrvatskih brantelja Tomo Medved.
Jean-Michel rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1. srpnja 1966. godine. Živio je bezbrižnim mladenačkim životom. Htio je biti pisac, volio je fotografirati. Obožavao je pomagati slabijima, bio je neustrašiv, hrabar, pričala je ranije njegova majka Lyliane Fournier za 24sata. Baš takvim su ga kasnije opisivali i njegovi suborci.
U novinama vidio da je u Hrvatskoj rat
U proljeće 1991. Jean-Michel je često u novinama i na televiziji gledao vijesti o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo. Tih godina radio je u Švicarskoj.
- Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku - ispričala je Lyliane, koja je sinu dala križ da ga nosi.
Kada je Jean-Michel stigao u Zagreb, nazvao je majku i tek tada joj priopćio da odlazi u Mejaško Selo, pridružiti se HOS-ovim snagama, a onda na bojište.
- Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako se sve više pisalo o tome u francuskim medijima, nakon dva mjeseca počela sam strahovati da će to sve loše završiti. Nazvao me i rekao da odlazi u Vukovar. Govorila sam mu da prestane, da je sad dosta, da se vrati. Šutjeli smo oboje, s obje strane telefonske žice vladao je muk - govorila je Lyliane. Jean-Michel je, rekla je, sa sobom imao fotoaparat i dnevnik koji je svaki dan vodio.
- Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje - rekao joj je Jean-Michel.
"Plakao je..."
Nakon odlaska u Vukovar nekoliko puta je uspio kontaktirati majku. Zadnji put ju je nazvao 6. listopada 1991.
- Plakao je. Moj hrabri i neustrašiv sin kroz suze mi je prepričavao što se sve oko njega događa. Govorio je da je to katastrofa, klaonica. Kroz suze mi je pričao da je grad u okruženju. I to je bio naš zadnji razgovor. Nakon toga ništa više nisam znala. Nikad više nisam čula sinov glas - ispričala je Lyliane za 24sata.
A onda ga je vidjela na francuskoj televiziji, čula njegove riječi s početka teksta.
Jean-Michel, pričaju njegovi suborci, bio je mlad i neiskusan, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenog te je morao ostati u bolnici.
Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima. Mučili su ga i tukli zajedno sa Sinišom Glavaševićem. Prema svjedočenjima preživjelih s Ovčare, Francuza su prvotno brutalno pretukli, a onda ga je mučki ubio Spasoje Petković zvani Štuka 21. studenog 1991.
Ubojica je nakon svog krvavog izvršenja Nicolieru iz džepa uzeo 20 franaka.
