Na pitanje što za nju znači pozornica, Kesovija nije dvojila: "Život. Stvarno život. Ima još uz život još života, međutim ono što mene istinski čini sretnom, to je scena. To će biti do posljednjeg daha".
- Svaki put kada izađem pred publiku dogodi se jedna čudesna energija, nešto neopisivo. To su svi mali adrenalinčići oko mene, kao neki anđeli. Oni me okruže i ja dobijem snagu, čak i kad mislim da nisam u najboljoj formi. To je eliksir posebne energije, kazala je.
Istaknula je kako se taj odnos s publikom nije mijenjao kroz godine kazavši: "Ja sam uvijek bila njihova i oni moji. Meni je važno da osjetim njihovo disanje, njihovo srce. Jednako kao što moje radi".
Žena 'vulkan' i izazovi godina
Govori i o svom temperamentu, zbog kojeg su je često opisivali kao „ženu vulkan“, ali naglašava da upravo taj karakter oblikuje njezin pristup glazbi. Posebno ističe važnost dinamike i nijansi u izvedbi, koje publika osjeti i razumije, piše HRT.
Prisjeća se da je njezin temperament znao biti izazovan za suradnike, ali dodaje da je uvijek donosio rezultate. Istodobno naglašava važnost opraštanja, koje smatra ključnom životnom vrijednošću.
Govoreći o godinama, priznaje da tijelo više nema istu snagu kao prije, ali da se s time nosi koliko može. U tom procesu veliku ulogu ima podrška bliskih ljudi, posebno dugogodišnje prijateljice Gorane Miljević, koju opisuje kao svoj oslonac i zaštitu.
'Kad pjesma stane, i ja ću poći'
U nastavku razgovora Tereza Kesovija govori o životnim izborima i odnosima s ljudima, ističući da ne bi puno toga mijenjala, osim možda nekih osoba koje su je razočarale. Naglašava da je kroz cijeli život činila dobro iz ljubavi prema ljudima, a ne zbog priznanja.
Posebno se osvrće na pjesmu kojom otvara koncerte, a koja, kako kaže, najbolje odražava njezinu životnu filozofiju i snažnu povezanost s publikom: "„Ja stojim na sceni i pamtim dane, i volim ljude, svu ljubav svijeta mogu da dam… i bit će ljubav dok pjesme bude. Kad pjesma stane, i ja ću poći.“
Govori i o Splitu kao prvom gradu oproštajne turneje, opisujući ga kao mjesto koje joj se nametnulo spontano i kojem je posebno privržena. Istodobno vrlo otvoreno progovara o zdravstvenim poteškoćama, priznajući da ima problema s vidom i sluhom, što dodatno potvrđuje razloge njezine odluke o oproštaju od pozornice.
"Moramo učiti djecu da pamte, ne da mrze"
Tereza je govorila i o svojoj odluci da se vrati iz Francuske, naglašavajući da, unatoč uspjehu i poštovanju koje je tamo imala, nikada nije prestala osjećati da joj je mjesto u Hrvatskoj.
Povratak se poklopio s ratnim razdobljem, kada je osjećala dužnost biti uz ljude koji trpe. U tom kontekstu ističe spomenula je generala Nojka Marinovića na čijoj nadgrobnoj ploči piše: "Moramo učiti djecu da pamte, ne da mrze".
- Pamćenje je alat, a mržnja golemi teret. Oprostila sam svima koji su mi uzeli sve iz mog doma, sve uspomene. Ali ne smije me nitko pitati jesam li zaboravila. Nisam. Onaj koji mrzi ne može biti sretan. Onaj koji prašta – može, naglasila je.
Prisjetila se djetinjstva i snažnog utjecaja obitelji, posebno oca koji je svirao gusle i ostavio dubok trag u njezinu životu. Govori i o gubitku tih uspomena u ratu, što i danas doživljava kao bolno i teško razumljivo iskustvo.
Rat opisuje kao posljedicu djelovanja ideologija koje su mlade ljude vodile u nasilje i kaže: Molim Boga da zaustavi ratove, jer u njima stradavaju djeca, nedužna i gladna. To je užas koji ne mogu ni proživljavati".
Sjećanja na Tita i kritika licemjerja
Prisjetila se i susreta s Josipom Brozom Titom, ističući osobnu bliskost. Dodala je da ima pozitivna sjećanja i na Jovanku Broz te da govori iz vlastitog iskustva.
- On je volio pjesmu „Nono“ i uvijek je želio da budem blizu njega. Bio je šarmantan, drag i dobar čovjek. To je bilo vrijeme moje mladosti i imam pravo reći da sam ga voljela, istaknula je.
Kesovija je izrazila neslaganje s današnjim reinterpretacijama prošlosti kazavši: Svi smo plakali kad je Tito umro, a danas se o tome govori drugačije. Ja sam ostala ista. Ne dozvoljavam da me netko mijenja jer to želi. Ja sam živi svjedok tog vremena".
Odgovorila je i na konstataciju Aleksandra Stankovića da u 26 godina koliko traje emisija 'Nedjeljom u dva' nitko nije ljepše govorio o Titu.
- Nijedan normalan čovjek mi ne može, niti smije uzeti za zlo moje riječi. Zato što ja sam prvo živjela tu epohu, živjela sam. Taj čovjek je želio uvijek da sam uz njega, i to nisam bila ja jedina, da se razumijemo. Okupljao je. Bila bih ništavno stvorenje kad bih jednostavno pljunula na sve u mom životu, pa tako i na to, kazala je.
Susret s Tuđmanom
Prisjetila se i susreta s Franjom Tuđmanom kojemu je rekla: "Gospodine predsjedniče, zašto se češće ne smijete? Tako ste zgodni kad se smijete". Prepričala je i anegdotu kada ju je Tuđman pozvao na ples bez riječi. To joj je, kaže: "bilo nekako nevino i simpatično".
U nastavku razgovora Tereza Kesovija govori o svojoj potrebi da širi radost među ljudima, ističući da joj je upravo to jedna od najvažnijih životnih vrijednosti. Iako priznaje da suze dolaze u trenucima gubitka i boli, naglašava da je po prirodi okrenuta optimizmu i veselju, piše HRT.
Prisjetila se i ratnih godina, kada je sudjelovala u brojnim humanitarnim koncertima, uključujući nastupe u opasnim područjima poput Sarajeva i na prvim crtama bojišta. Naglašava da su ti nastupi bili vođeni isključivo željom da pomogne ljudima, što smatra sastavnim dijelom svog karaktera.
Prijateljstvo s Gabi i Arsenom, trajna tuga
U nastavku razgovora Tereza Kesovija emotivno govori o prijateljstvu s Gabi Novak, naglašavajući da je njihova povezanost bila duboka i ispunjena smijehom, bez ikakvog rivalstva. Ističe da tuga zbog njezina odlaska i dalje traje te da će uvijek nositi uspomene na zajedničke trenutke.
Prisjeća se i Arsena Dedića, s kojim je dijelila studentske dane i glazbenu suradnju, opisujući ga kao iznimnog umjetnika i osobu snažnog karaktera. Posebno se osvrće na njihove zajedničke nastupe i snimke koje su imale veliku emotivnu vrijednost.
Ujedno opisuje i njihove posljednje susrete, uključujući večer prije njegove hospitalizacije, naglašavajući toplinu i bliskost koja je obilježila njihov odnos sve do kraja.
Tereza je govorila i o jednom od najtežih trenutaka u svom životu – smrti brata koja ju je zatekla dok je bila u Francuskoj. Taj ju je gubitak duboko potresao, do te mjere da je razmišljala o prekidu karijere, pa čak i o tome da si oduzme život. Brat je bio, kazala je njezina svjetlost, njezina ikona i njezino sunce.
Potom je zapjevala pjesmu: 'Ima te'. Ta je pjesma, kako je kazala - posvećena svim njezinim dragim ljudima koji su otišli.
'Moj je prasac dao život za moju flautu'
Tereza Kesovija prisjetila se i svojih početaka, kada nije imala podršku majke za bavljenje glazbom, ali je ključnu ulogu odigrao brat koji ju je ohrabrivao i štitio.
Posebno emotivno govori o trenutku kada je dobila svoju prvu flautu – instrument koji je njezinoj obitelji bio financijski nedostižan. Objašnjava kako su roditelji, unatoč siromaštvu, prodali svinju kako bi joj omogućili školovanje i bavljenje glazbom. Na isti je način svoju prvu flautu dobio i Arsen Dedić, prisjetila se.
- Moj pape je bio siromašan, mi smo bili siromašni ljudi. I onda je tako moj prasac dao svoj život za moju flautu. Tako je i Arsen rekao da su i nejegovi prodali prasca da mu kupe flautu. Tako su nas spojili i ti prasci. A one prave svinje sretali smo kasnije, kazala je.
Ističe da nema osjećaj neostvarenosti. Kaže da nikada nije imala velike ambicije niti je tražila više nego što joj je život dao, već je bila zadovoljna onim što je postigla, posebno naglašavajući koliko joj je u mladosti značilo to što je dobila priliku baviti se glazbom. Spomenula je kako su joj drugi često govorili da je mogla postati i glumica, no priznaje da to nikada nije bila njezina želja.
"Moja posljednja i prva ljubavi"
Tereza Kesovija kaže da ne prati previše mlađu generaciju pjevača, ali važnim smatra postojanje sklada između glazbe, emocije i scenskog izraza. Kritična je prema površnosti, posebno kada izgled i stil ne prate ono što izvođač pjeva. Kao pozitivan primjer istaknula je Ninu Badrić.
Govoreći o pjesmi "Moja posljednja i prva ljubavi", ističe njezinu trajnu snagu i emocionalni utjecaj. Smatra da upravo nijanse u interpretaciji, od tišine do snažnih dijelova, stvaraju povezanost s publikom i čine pjesmu bezvremenskom. Pjesma, kako kaže, živi i danas jer je ljudi prepoznaju i prenose dalje.
Posebno mjesto u njezinu repertoaru ima i pjesma "Nono", koju opisuje kao primjer ljepote - jednostavne, pjevne melodije. Iako osobno nije imala djeda, kroz pjesmu je stvorila vlastitu emotivnu sliku, koja je postala univerzalna i bliska publici.
