Jerome Gaudin je 28-godišnji Francuz. Vrlo je vjerojatno da za njega do sada niste čuli, no kada vam kažemo da je 29. listopada svoj rođendan "proslavio" sam na prilično udaljenom planinarkom skloništu u visokim predjelima Dinare, priča zasigurno postaje zanimljiva.
Jeromea smo susreli jučer na planinarskom skloništu Pume na Dinaru, na 1630 metara nadmorske visine. Noć prije prespavao je sam na skloništu Rupe, a na Pumama se pojavio s osmjehom i velikim ruksakom. Već po prvim riječima vidjelo se da se radi o neobičnom mladiću iz zapadne Europe, a već kroz kratak razgovor doznali smo da već više od dvije godine putuje Starim kontinentom i to nakon što se odrekao dotadašnjeg života - svog posla, prijatelja, domovine... Putuje jer je osjetio zamor svakodnevicom te mu je bilo neprihvatljivo da će do kraja života, kako nam je naglasio, raditi da plaća račune.
Bio je to više nego dovoljan povod za razgovor na koji je rado pristao.
Zašto si odlučio napustiti sve i upustiti se u putovanje života?
- Mnogo je razloga, ali glavni razlog je jer mi je bilo dosta sistema, ovakvog kapitalizma. Ne želim biti nečiji moderni rob i ne želim raditi nešto što ne želim cijeli život, raditi za nekakve novce kojima onda moramo otplaćivati nešto. Radije radim ono što volim, što osjećam da je ispravno.
Završio sam šestogodišnji Studij krajobrazne arhitekture i radio dvije godine u struci.
Odakle si krenuo na svoje putovanje?
- Iz Francuske. Moram reći da mi se putovanje sastoji od dvije vrste. Kroz prirodu pješačim, no kroz urbana područja stopiram. To je alternativni način života.
Jesi se bojao tako radikalne promjene u životu?
- Da, osobito u početku. Odlučio sam puno toga napustiti, pa čak i ono što sam tako dugo studirao. No naučio sam se sve više i više vjerovati svom životu i iskustvima. Testirao sam mnogo novih stvari, ali da, u početku je postojao strah. Kasnije sam sticao više samopouzdanja i vjere u ljude. Nije tako loše, vjerujte!
Pretpostavljam da ti roditelji nisu bili najsretniji odlukom?
- Nisu. No to je bila moja odluka koju poštuju.
Nakon prvih putovanja kroz Francusku, što je dalje uslijedilo?
- Engleska. Pita sam neke ljude mogu li me jedrilicom prevesti preko Kanala. Bilo je to ludo iskustvo za mene. Na jugu Engleske brojni su veliki gradovi, no taj dio sam brzo prošao i put me potom odveo u Wales. Tamo je sve puno zelenije, s puno više prirodnih krajobraza. Nakon toga otišao sam u Škotsku. Najviše ću pamtiti odlazak na otočje Shetland. Moje Sveučilište mi je pomoglo naći smještaj. Pojasnio sam svoju situaciju, sve je izašlo na Facebooku, a svega nekoliko minuta nakon objave javio mi se stanovnik otoka koji mi je ponudio apartman koji ne koristi u Larwicku, najvećem otočkom gradu. U UK-u sam boravio 9 mjeseci.
No, onda stiže prvi val korone i lockdown.
- Da, vratio sam se u Francusku, posjetio obitelj i završio neke stvari koje prije nisam stigao. Početkom prošlog ljeta nastavio sam putovanja, ali unutar Francuske. Tada sam na jugozapadu Francuske upoznao novog prijatelja koji se, slično kao ja, odrekao svega. Odlučio se putovati sa mnom, te smo krenuli na turu Pirinejima. Ukupna dužina od Atlantika do Mediterana je 1000 kilometara. Nisam sve prošao, ali putovanje je bilo ugodno, u kasno ljeto.
Nakon toga odlazim na sjever u Bordeaux, potom u Lyon. U listopadu prošle godine s prijateljem odlazim u Švicarsku.
To je bogata i lijepa zemlja, kako te se dojmila?
- Vrlo čista zemlja, a nisam mogao vjerovati i kako su ljudi ljubazni. Čak sam imao predrasude da će ljudi biti "hladni", ali ni slučajno! Ljudi su mi pomagali znatno više nego poslije u Austriji. Mnogo su otvoreniji u razgovoru s ljudima koje ne poznaju. Stopiranje nije bilo problem, nikad nisam čekao duže od 5 do 10 minuta da mi netko stane i povede me. Bez obzira na to što sam tamo boravio u kasnu jesen, tamo je vrijeme prošle jeseni bilo dosta povoljno.
Zastanimo na tren tu. Kako pokrivaš troškove hrane, putovanja, spavanja...?
- U početku sam putovao bez ikakvog novca, kasnije sam se odlučio na minimalno novca. Sve nabrojeno radim na alternativni način. Što se tiče kretanja, ili pješačim ili stopiram. Što se tiče spavanja, u prirodi spavam po skloništima ili u svom šatoru. Kada sam u gradu upoznajem ljude i pitam ih mogu li me primiti jednu ili više noći besplatno. Kada imaš novac, lako je imati bilo što. No, ne žeim spavati u hotelskoj sobi, želim upoznavati ljude. Shvatio sam da kada nemaš ništa, imaš sve. To je duhovno iskustvo. Materijalne stvari nas ne čine sretnima ili živima. Novac pomaže, ali nije najvažniji.
Nakon Švicarske?
- ... je uslijedila Austrija. Tamo sam bio sve do ljeta.
Kako to da se nakon Austrije nisi odlučio za, primjerice, Češku ili slično?
- Vjerujem intuiciji. Neman velike planove, no nakon Austrije odlučio sam se poći na jug. Stiže zima, a na jugu su zime blaže. Tražio sam na internetu "long walk" ture po Balkanu i našao sam Via Dinaricu, koja starta u Sloveniji. Odlučio sam se poći tom stazom, barem dobrim dijelom, uz neke izuzetke. Krajem rujna krenuo sam iz Slovenije. U Hrvatskoj prvo pamtim Risnjak, potom sam prošao cijeli Velebit.
Velebit je prelijep, nisam nikada do tada vidio takav krajobraz. Jedino što je bilo teško naći vodu. No čuo sam da je suša.
Kakav dojam su ti ostavili Hrvati do sada?
- Vrlo su otvoreni, vole pomagati. Često mi se događa da mi ljudi daju hranu bez da išta pitam. Bilo što da pitam, uvijek je pozitivna reakcija.
Je li išta čudno u Hrvatskoj?
- Mislim da se dio ljudi boji imigranata. Ne samo tu nego i u Sloveniji. Imam malo tamniju kožu pa sam bio u nekoliko takvih situacija. Mislim da je taj strah neopravdan.
Moram naglasiti da imam puno više pozitivnih iskustava.. Primjerice, u Rovinjskoj su mi ljudi ponuditi apartman nekoliko dana potpuno besplatno. Posjetio sam i Zadar, a nakon toga krenuo prema Kninu.
Onda je uslijedila Dinara?
- Da. Kod Knina sam uživao u ljepoti slapa Krčić, a onda sam se uputio na planinu. Dinara je predivna, ali surova. Prošle noći sam spavao u skloništu Rupe, čudi me da cijeli dan nikoga nije bilo. A onda sam našao Pume, planinare i tebe. Pume su predivno sklonište, nisam očekivao ovakav "luksuz" na 1630 metara nadmorske visine.
Via Dinarica se nastavlja u BiH. Nemam bilo kakvih očekivanja. Kada ih imate onda stižu i razočarenja. Tako je i s ljudima.
Koliko će još trajati tvoje putovanje?
- Ne znam.
Imaš li poruku ljudima koji možda razmišljaju se povesti tvojim primjerom ili učiniti nešto slično?
- Vjerujte u sebe i slušajte svoje osjećaje. Ono što drugi govore je u redu, ali vi ste gazda svog života. Bitno je ono što je u srcu, ne u glavi. Morate naučiti slijediti svoje srce.
Rekao si da si krenuo na putovanje da pronađeš neke odgovore. Jesi li ijedan pronašao do sada?
- Da! Mnogo sam naučio, ne samo o sebi, nego o svijetu, ljudima. Naučio sam što su mi dobre, što loše strane, što volim i što ne želim. Nakon dvije godine imam više povjerenja u ljude nego prije...
