Osmero djece i jedan samohrani tata. Kad je prije osam mjeseci, u trideset i osmoj godini života od melanoma umrla njegova supruga, Mateo je ostao sam s djecom. Ali nikada kaže, ni na trenutak nije pomislio - hoće li on to moći. Njegova djeca su mu i snaga i ponos. A ako se njih pita, on je najbolji tata na svijetu, javlja Dnevnik.hr.
Nije ovo tužna priča, baš suprotno. A nakon što je pogledate, i vi ćete za Matea misliti isto što i njegova djeca. Da je tata s velikim T.
Uobičajen je radni dan, nešto iza podneva. Za tatu Matea Torića, kraj je radnog dana. Za Deboru, Anu, Juditu i Šimuna kraj nastave. Pa kad se prtljažnik napuni torbama…kreće se kući.
A automobil s djecom, dvadesetak minuta vožnje od škole u Polači do kuće, nikad ne prođe u tišini. Razgovara se o tome kako im je protekao školski dan.
Sa četvero školaraca, pitanja je uvijek pregršt. Na ona najvažnija među njima, prave je odgovore teško dati. Poput onog zašto je život htio da posljednjih osam mjeseci na putu do kuće često skrenu na za njih posebno mjesto.
Mateo Torić kaže nam kako svaki drugi, nekad treći ili četvrti dan dođu na groblje kako bi djeca posjetila mamu. To im puno znači.
Dijana Torić Imala je 38 godina i melanom koji ju je rastavio od njezina Matea i osmero djece. Prazninu koja je ostala nitko i ništa ne može popuniti, a posebnu vezu koju je imala s djecom, sada od zaborava čuva on.
"Nastojim tako svih okupiti pa onda dođu ovdje na grob. Čisto tako da im se nekako nastavi taj kontinuitet veze s majkom. Da nije ovo tabu tema, da se prekine... tako da imaju uvijek tako tu svijest da je mama s njima, da je ona na nebu, da je na taj način živa i da ih prati i pomaže u svakom. Da mogu s njom osjetiti tu njezinu ljubav, toplinu", pojašnjava Mateo Torić.
O mami puno pričaju. Svakodnevno. Onako kako su mu kaže savjetovali psiholozi. Teško je, ali još bi teže bilo ne spominjati je.
Kad školarce odvede kući, opet sjeda u auto i juri put vrtića. Biti tata osmero mališana veliki je izazov. Prije svega logistički. Pa se, šali se, nerijetko osjeća kao vozač u javnom gradskom prijevozu.
Estera ima pet godina i, kaže tata Mateo, cijelu listu vrtićkih doživljaja koju čim uđe u auto podnosi na raport.
Okupiti osam gladnih usta oko stola, kaže, nije super moć, nego dobra juha bake Jelke. Na nju se strpljivo čeka, ma koliko gladni bili. Prva je na redu uvijek i bez iznimke molitva.
Vjera i njegova djeca ono su što ga drži. Teško je, kaže, ali to valjda znači biti tata.
Biti potreban ono je što ga hrani, tjera naprijed. Od nekoga tko je imao sto planova i ciljeva daleko u budućnosti, preko noći je postao netko tko živi u trenutku. Svjestan koliko je malo zapravo dovoljno da život ode nekim drugim smjerom, mimo planova. Strahova, kaže, zato više nema.
Toriće i njihovu potresnu priču javnost je upoznala prije nekoliko mjeseci kad je pokrenuta humanitarna akcija. U svega nekoliko dana sakupljeno je više od 2 milijuna kuna. Novac kojim je kupljena nova kuća za obitelj, kojoj je trenutačno dom kat obiteljske kuće od šezdesetak kvadrata.
Uskoro bi se, kaže Mateo, trebali i preseliti, čim završe posljednje preinake. A tada se više neće oslanjati na bakinu pomoć. Barem ne što se kuhanja tiče.
Gladni, kaže neće biti. Ako ništa, uvijek ima kruha i paštete smije se. Ne žale se, potvrđuje i desetogodišnja Ana.
"Pa tata kuha dobro. Samo mu nekad nešto kad stavi, na primjer, nešto krivo kad kuha, onda umjesto da ubaci sol on stavi šećer“, ponosna je desetogodišnja kći.
Karmelu se, kažu svi, nikada ne treba moliti. Ona voli jesti. S godinu i pol obiteljska je mezimica.
Miljenice ili ne, poštede od kućanskih obaveza i odgovornosti kod Torića nema.
"To izgleda kao da je strog, kao da je tu nešto strogo i tako dalje, ali zapravo nije pošto on rasporedi nekad kako tko zna, tko najbolje zna da to napravi", pojašnjava Ana.
Više pročitajte ovdje.
