Sunčan ranoljetni utorak uz slab do umjeren maestral iskoristili smo za ugodno druženje s talentiranim curama, uzdanicama sportskog Splita. Radi se o Hani Dragojević, učenici 3. razreda gimnazije Vladimir Nazor i Ani Zelić, studentici treće godine matematike i fizike. Veže ih Jedriličarski klub Labud i beskrajna ljubav prema jedrenju. Ako pitate ove cure, one imaju samo jedan san - predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama 2020. godine.
Hana i Ana su jedina hrvatska ženska posada u olimpijskom dvojcu "470", istom onom u kojem su Fantela i Maretić prije skoro dvije godine osvojili prvu hrvatsku zlatnu olimpijsku medalju u jedrenju. Hana je kormilarka, Ana je flokistkinja, a ambiciozne Splićanke čine CRO20 sailing team.
Trening cure pred obalama Splita nadgledalo je stručno oko trenera Gorana Martinovića. Martinović s curama radi od lipnja prošle godine.
- Naš cilj je otići u Tokio 2020. godine. Za nastup tamo dali bi sve. Studiram i bavim se sportom. Jedino to dvoje za mene postoji. Putujem na relaciji knjižnica - klub, a doma samo spavam. Vrlo važna je velika podrška naših roditelja bez kojih ovo sigurno ne bi bilo moguće, rekla nam je Ana.
- Svaka klasa je tehnički, fizički i mentalno teška. Ova klasa je teža od drugih jer imamo tri jedra, a ostale klase u klubu imaju jedno. Tu postoji i više mogućnosti postavka jedara i jarbola te je puno kompleksniji postupak. Uzmimo za primjer klasu Laser gdje nema puno "filozofiranja" ima par postavki jedra i to je to. Naša Klasa 470 je puno brža pa su razlike u brzini puno značajnije nego u nekim drugim.
- Trener nam daje podatke o stanju mora, brzini vjetra i druge potrebne informacije. Važno je trenirati po svim uvjetima, od bonace do jakog vjetra. Nikad ne znaš kakvi će te uvjeti dočekati na nekom natjecanju pa je važno biti spreman na sve. Na natjecanjima najviše volimo umjereni vjetar, ali kod svih je to tako pa nam ne ide puno u korist. Možda je bolje biti dobar po ekstremnim uvjetima, bilo po bonaci ili jakom vjetru jer je puno lakše profitirati u takvim uvjetima nego po srednjem vjetru gdje su svi dobri - pojašnjava Ana.
- Treniramo šest puta tjedno po barem dva sata. To je minimalan cilj. Naravno, uz to treba odraditi teretanu i rad na brodu. Svaki dan nešto puca i treba se popraviti. Nakon treninga svaki mišić boli, a treba još doći i do kuće, našalile su se naše jedriličarke - kaže Hana.
Uz sve obveze, cure nemaju previše vremena za izlaske pa kažu kako se ipak u slobodno vrijeme radije uhvate knjige nego kave ili nekog drugog pića.
One su već donijele trofeje kao što je titula državnih prvakinja u klasi Optimist, Laser 4.7 i Laser Radial. Zajedno do sada još nisu nastupile jer je trening dosta zahtjevan, ali vjeruju kako će i ti trofeji uskoro krasiti vitrine JK Labud.
U kolovozu ove godine nastupaju na svjetskom juniorskom prvenstvu u Italiji te naglašavaju kako je to sve trening za Tokio 2020. godine. Donatori nisu brojni, ali postoje dobre duše koje doniraju novac ili materijale pa se njima iz kluba posebno zahvaljuju.
Upitane o tome što bi poručile drugima koji bi se okušali u jedriličarstvu, cure su brzo odgovorile:
- Svi su dobrodošli. Mi jedva čekamo da nas ima više u dvojcima jer smo to tek pokrenuli prije godinu dana nakon dugo vremena što ih u Splitu nije bilo. Najsretniji bi bili da se taj broj još poveća. Ima sad nekoliko muških i ženskih parova i vjerujemo da smo na dobrom putu.
