Ljepotu mistike koju donosi ova priča odlučio sam ovjekovječiti sagradivši joj dom između korica. Priča i ja, oči u oči, ovisni jedno o drugom…

Apro questo libro e vedo il titolo: Tajna djedove stare trešnje, autor Dražen Markotić Vega.

Vega je iznenađenje od prve knjige, od prvog susreta, od prve rečenice, korice, misli satkanih riječju na jedan posve poseban način prepun ljekovitih riječi u kojima možemo (ako hoćemo) spoznati sebe i svijet kakav nekada bijaše i kakav bi trebao biti danas.
Prva knjiga “Egzorcizam ljubavi” još uvijek živi, tutnji u meni sa svom ljepotom mistike (je li ljubav mistika?) kao neko davno (ne)dovršeno putovanje ili cilj koji bi čovjek želio dosegnuti… Ili kako bi današnja generacija mladih rekla: brutalno dobra knjiga!
Drugu “Početak prošlosti” imao sam prigodu javno predstaviti u Splitu. I tad sam za tu prigodu postavio odrednicu U ime slobode i ljubavi! Rekao sam da je ta knjiga dobra naznaka novog vremena u hrvatskoj književnosti baš kao i prva Egzorcizam ljubavi. To novo vrijeme (u različitim formama) trebalo bi napokon vratiti one izgubljene spisateljske niti u kojima se prepoznaje ljepota i iskazivanje misli na papiru. Tu počiva suvisla književnost!

Njegove spoznaje o ljubavi traže od čitatelja duboko poniranje u samog sebe. Izvan tog konteksta ne može se razumjeti srž Ljubavi i Slobode. Posebice ne Slobode koja je ishodište svega. Ne postoji svijet, ne postoji ljubav, ne postoji muzika, ne postoji slikarstvo, ne postoji ni šuma ako joj nije osigurana Sloboda u punom i doslovnom smislu!
Tako sam govorio tada, tako mislim i danas. Jesam li tek tad shvatio ono što je bilo ili je trebalo biti u meni (u nama) od prvog daha i plača? I je li mi trebao Draženov „Početak prošlosti“ da oslušnem sebe i sve životne dvojbe?

Dražen preispituje sebe i sve nas iz osobnih iskustava, on u knjizi putuje velikim i običnim putovima tražeći (i nudeći) ljubav u neograničenim količinama premda je mjera za ljubav samo jedna.



I sad, pred ovom novom knjigom Tajna djedove stare trešnje isto pitanje: Od kuda Draženu te fine misli, ti iskazi o ljubavi kakve u toj i takvoj maniri nalazim samo kod njega? Je li njega posebno štuje neki praslavenski Bog? Je li slučajnost da se Dražen iskazuje slikama na drvu, paleći godove i stvarajući divne slike? Je li time izaziva praslavenska božanstva koja stoluju u šumama ili to radi na njihov poticaj?

Način na koji Dražen voli definicija je ljubavi. On kaže: „Čudno je kako udaljenost nema nikakvu moć protiv želje. Ljubav raste i postaje nepobjediva i nepokolebljiva, samu sebe gaji zalijevajući se poljupcima poslanim na nevidljivim pleterima.“

Knjigu Tajna djedove stare trešnje treba jednostavno otvoriti i pročitati. I uživati. Preispitati sebe i svijet u kojem živimo. I u prošlosti i u sadašnjosti, otvoriti prostor za budućnost, ako nije kasno (a nikad nije kasno!).

Prepričati knjigu nema smisla. Tek neke male naznake o Anki i Jakovu koji „bijahu drugačiji, gore u visinama, od onih niže, podno planine, gdje je sve djelovalo mnogo pitomije i lakše. Sedmero djece su nekad imali. Rasuli se po svijetu. Jedino je sin Goran bio bliže, u dolini, u gradu. Imao je sina Vida. Unuk je priču o usamljenosti staraca kroz tajnu djedove trešnje pretvorio u nešto… U nešto što valja osluhnuti, osluhnuti do kraja, promotriti do u tančine, u ono što smo u međuvremenu izgubili u ovom suludom hodu. Možda ljubav?

Simbioza čovjeka i prirode

Dražen Markotić Vega sjajan je pisac, pjesnik. On je iz Vrgorca kao i Tin Ujević. On nije Tin, on je Dražen, ali jednako snažan u iskazu. Ne znam u što je vjerovao Tin, ali znam da Dražen pripada prirodi, šumi iz koje crpi snagu i sve ostalo što šuma može dati. Vega kaže:

– Staroslavenska paganska vjera, rodnovjerje, izvorna je vjera naših korijena. Vjera koja simbolizira simbiozu čovjeka i prirode. Dugo se zadržala u nekim slavenskim krajevima koji su se odupirali pokrštavanju. Tako je npr. područje Paganije odolijevalo sve do kraja 12.st mada se smatra da je i nakon toga dugo odolijevalo, samo ne službeno. Rodnovjerje, kao i bilo koji drugi paganizam nema dogme niti “pravila ponašanja” već je iskonska vjera pojedinca i njegovog ophođenja s okolinom. Slavenske rune smatraju se najstarijim pismom, pretečom nordijskih, glagoljice, latinice, ćirilice…

Danas jedva da ima nekih ostavština, barem ne onih javnih, što se tiče slavenske iskonske vjere i kulture. Smatra se da je to s razlogom jer bi otkrivanjem bitnosti i činjenica porušilo dosta usađenih vrijednosti kojima se manipulira i zavarava. Dok, recimo, po Skandinaviji je i dan danas ostalo paganskih hramova i originalnih runskih natpisa. Zašto? Možda zbog toga jer nisu toliko smetale u rušenju trenutne istine, a s druge strane to područje nije toliko bilo prometno izmjenama kao Balkan. Činjenica je da se sve više ljudi zanima i vraća na iskonski korijen i to rodnovjerci, starovjerci, pravovjerci smatraju novim buđenjem pomalo zatupljene svakodnevice.

Glazbenik, pirograf

Vega je i glazbenik, pjeva, komponira, svira. Ili je svirao pa se sada odlučio za neku drugu vrstu umjetnosti. Poput pirografije. Tu opet osvaja crtežima u drvetu.

– Pirografija je za mene još jedan oblik mogućnosti kojom mogu izražavati svoje ideje, stavove, kreativnosti. Kojim mogu ispuniti želje drugima i učiniti ih sretnima. Radi se o paljenju drva, paljenjem se rade motivi, simboli, priče. Svaki uradak je unikatan, makar se radilo i o ogrlici jer je sve ručno, a ruka ne “štanca” kopije. Pirografijom sam imao mogućnost gostovati na niz festivala po Hrvatskoj, a čak sam bio gost i na festivalu Vikinga u Švedskoj, u gradu Arvika, pa i u Poljskoj, na velikom staroslavenskom sajmu u Biskupinu. Na oba događaja sam bio prvi sudionik koji je došao s drevnog Balkana. Za napomenuti je da je događaj u Biskupinu bio 25. u nizu, prošlu godinu. Smatram se nagrađen što mi je darovana ta mogućnost izražavati se i kroz pirografiju. Ljudi me već prepoznaju i mreža gostovanja je sve šira i šira.

Toliko o Draženu koji je o knjizi Tajna djedove stare trešnje rekao:

Nadam se da će i vama čitanjem ove pripovijetke, zone na koži koje ukazuju na emociju i ganutost oživjeti ticalima poput vranaca što se propinju kopitima put neba, kao da žele u kas po oblacima!

Držim da je Vega dosegnuo neke književne visine iznad oblaka!

POSJETITE JOŠ:

Dažbog je u svom društvu imao i hromog vuka. Vjeruje se da su vukovi potomci rodnovjerskih svećenika Volkija… Ali može se o tome još nadugo
Kutijica s vukom i kolovratom. Kolovrat, sunce Svaroga, simbol vječnog kruženja svega u prirodi. Ima i svoja 3 svijeta, ovisno o rotaciji. Vuk, možda najsnažniji simbol snage slavenstva. Dažbog je u svom društvu imao i hromog vuka. Vjeruje se da su vukovi potomci rodnovjerskih svećenika Volkija… Ali može se o tome još nadugo


Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime