Nakon burnoće dugačkog hoda, od gotovo sto godina, kroz ovu Suznu dolinu, u krugu svojih najmilijih - koji su primjerom osobnog altruizma pokazali radost, zajedništvo i solidarnost obiteljskog života, svojem Bogu s hrabrošću da ga pogleda oči u oči, uputila se jedna iznimno vrijedna, požrtvovana i uspješna žena diplomirana inženjerica elektrotehnike gospođa Zlata Afrić. Od rodne Bilogore, preko studentskih dana i izobrazbe na Zagrebačkom sveučilištu do Splita grada u kojem je provela veći dio svojeg dugog života Zlata je Afrić bila profesoricom u elitnom smjeru „slabe struje“, uglednog Tehničkog školskog centra (TŠC ) u Splitu, kojemu je jedno vrijeme bila i ravnateljicom. Unutar TŠC-a odgojila i obrazovala mnoštvo naraštaja u okviru niza telekomunikacijskih specijalizacija, što je uz radio-komunikacije i industrijsku elektroniku bila kompletna izobrazba tadašnjih tehničara slabe struje. Uz nju, su gotovo čitave profesionalne karijere tamo proveli mnoštvo vrijednih profesora, a kad je slaba struja u pitanju to su profesori: Tušek, Ljubetić, Kos, a u pripremnim razredima profesorice Jeftimijades, Božović, te profesor Milić. Uz njih tu su bili profesori i profesorice općih školskih predmeta.
Na zalasku svojih znanstvenih i profesionalnih izazova profesorica Afrić je prihvatila poziciju rukovoditeljice u sektoru telekomunikacija unutar PTT-a središta Split, odakle je i otišla u zasluženi mir. Potpisnik ovih redaka ističe radost i sreću što je bio pripadnikom onog naraštaja kojem je Zlata Afrić bila razrednicom, profesoricom i majkom u trećem i IV. razredu i nije htjela prijeći u PTT dok nas nije izvela do kraja srednjoškolskog obrazovanja i izbora nastavka studija te je s pomnjom i savjetima brižne matere pratila naš daljnji rast i životna postignuća. Taj naraštaj IV. b razreda je ostvario iznimne uspjehe na polju izobrazbe, životnih uspjeha i širokih ulica kojima smo prohodili, a što ćemo zbrojiti za tri godine kada budemo obilježavali pedeset godina od dana kada smo u svijet otišli s diploma tehničara slabe struje. Kakva je to škola bila kazuje podatak da smo u tri razreda slabe struje upisani svi odlikaši, a u našem IV b. nitko nikada, niti jednu godinu nije završio odličnim. Ako se ne varam ni u druga dva razreda nije bilo različito stanje.
Gdje god smo aplicirali tu smo postigli rezultate i nas više od dvadeset je završilo u pravilu inženjerske studije različitih struka. Jedan od nas, kao pomorski časnik se otisnuo u kruh sa sedam kora, a potom je proveo život na širokim njujorškim avenijama, jedan po beogradskim kejovima, kavanama i skadarlijama, jedan je postao monahom s respektabilnim usponima unutar pravoslavne hijerarhije jedan je samouvjereno i prkosno hodio zagrebačkim ulicama, gdje je burno tekla cesta njegova života… Nekoliko njih su uspješni poduzetnici, od kojih je jedan vlasnik vrlo renomirane splitske tvrtke u rangu srednje velikih sustava. Bio je to razred vrlo značajnih športskih postignuća, dvojica su bili Hajdukovi igrači, od kojih se jedan otisnuo u menadžerske vode sa švicarskom adresom.
U sve četiri godine s izrazito muškim postavom bila je jedna jedina žena koja je radnji vijek sa završenim splitskim FESB-om, smjer elektrotehnika provela u splitskom škveru. Naši tehničari koji nisu imali mogućnosti studirati zauzimanjem razrednice uglavnom su se zaposlili u PTT-u. Osim doprinosa u telefonizaciji SDŽ za vrijeme našeg rata za Neovisnost i Slobodu s još nekim našim profesorima uzeli značajna udjela. Sva naša postignuća velikom su zaslugom i nastojanjima profesorice Afrić. Prije našeg zajedničkog rastanka od splitskog TŠC-a jednog po jednog bi zvala na kratki brifing, poradi radoznalosti glede naših odluka te usađivala posljednje životne savjete većini od nas. Nakon gotovo pedeset godina još mi je duboko urezan u pamćenu taj moj brifing. Dugo je čekala da nešto progovorim, a onda je prekinula taj muk: „Mali, ti – Zagreb“? Kad je dobila moj odgovor, znajući da ja jedini odlazim u Zagreb, na tadašnji ETF, makar je u Splitu bio taj fakultet – s grčem u izgovoru mi je poželjela svaku sreću, ističući kako je ponosna na taj izbor.
Razumio sam njenu nostalgiju za gradom svoje mladosti i tim siromašnim, ali sigurno lijepim danima života. Na desetu obljetnicu mature došao sam iz tamnice Slavonska Požega. Sjedili smo na večeri jedno do drugog i tiho mi je rekla, makar znajući za moje ne loše materijalno stanje, „tražit ću da svi mi damo barem simboličan dar da znaš kako mislimo na tebe“. Oštro sam se suprotstavio tome, a ona s razumijevanjem povukla. Takva je bila naš razrednica, iznimno draga i velika žena.
Došla je u značajnu obitelj Afrića gdje je njen suprug Anton bio puno ispred nje u profesionalnom i znanstvenom razvoju. On će poslije postati profesorom i dekanom FESB-a te rektorom Splitskog sveučilišta. Zlata je za vrijeme studija postala majkom daleke 1950., ali je uspjela okončati svoje studije u Zagrebu i postati značajnom ženom među kolegama inženjerima telekomunikacija. Bilo je to vrijeme neslućenoga razvoja svih grana elektrotehnike, zahvaljujući prije svega zagrebačkom ETF-a, posebice Telekomunikacija - koje je prepoznao švedski div Erickson i upustio se s „Teslom“ u partnerstvo, a dolaskom promjena i kupnju te važne hrvatske kompanije. Dakle, došla je u obitelj koja je dala začetnika filmske umjetnosti u Hrvatskoj - glumca, scenarista i redatelja – autora prvog igranog dugometražnog filma Slavica, Vjeku Afrića. Bog je je dao dva sina i dvije dobre snahe. Obojica sinova su sveučilišni profesori; mlađi Winton je doktor elektrotehnika, stariji Vjekoslav sociologije. Kako Vjekina obitelj živi u Zagrebu, čvrsti oslonac njene duboke starosti bio je na Wintonu i njegovoj srednjoškolskoj izabranici Nedi, iz razreda nižeg za godinu od njegova, a od nas starijeg godinu. Oboje tehničari slabe struje su nastavili logično FESB i postali inženjeri elektrotehnike.
Njihov je jedan sin završio splitsku arhitekturu, a drugi je s jedva trideset postao dr. računarstva na FER-u, gdje je završio i svoj diplomski studij dok je kćerka profesorica humanističkih znanosti. Vjekoslavov je sin doktorirao na zagrebačkom FF, a uz to je i akademski slikar. Osim sretne obitelji i ljubavi svojih potomaka profesorica Afrić je se radovala svojim izletima u obiteljski Tusculum na Braču, uživajući u ljepoti, prirodnim divotama i čarima mora ili kako Talijani kažu, za našu obalu, života u najpitoresknijem vrtu čitavog Mediterana. Rođena u živodajnoj Bilogori gdje su nadzemlje i podzemlje obdareni svakim blagoslovom Božjeg promisla, odrasla u metropoli svih Hrvata našla je ljepotu i punoću smisla u Dioklecijanovom gradu i nešto široj mu okolici, od Krke do Cetine i prekrasnih škoja Dalmacije.
Neka joj svevišnji podari komadićak tog mirisnog vrta, da u njemu nađe spokoj i mir konačni u zagrljaju sa srodnoj joj dušom, njenog pokojnog supruga Antona.
