Ivan Anđelić, poznatiji kao Doktor, bio je jedan od ključnih zapovjednika tijekom obrane Vukovara, posebice na području Sajmišta – najkrvavije točke grada. Pet puta ranjen, među posljednjima je napustio položaje. U ovom iscrpnom razgovoru ispričao je niz detalja koji se rijetko čuju: o zapovjednim strukturama, gubitku sela, komunikacijama, ulasku novinara, smrti suboraca i trenucima sloma obrane.
Dakle, vi ste iz Tovarnika. Kako ste došli u Vukovar?
Tovarnik je selo, jedno od većih u bivšoj općini Vukovar, koja je obuhvaćala grad i više od 20 sela. Moje selo je najudaljenije, prema jugu i istoku, prema Šidu. Sva ta sela pripadala su općini Vukovar. Kada su počele demokratske promjene, predsjednik HDZ-a bio je Tomislav Merčep. Svaka mjesna zajednica bila je organizirana preko njega.
Merčep je organizirao ljude u svim hrvatskim selima. Kada je rat počeo, postavljen je za povjerenika i organizirao okupljanje ljudi u Bogdanovcima, gdje je nekoliko tisuća ljudi došlo po naoružanje u proljeće 1991. godine. Stavili smo se na raspolaganje Republici Hrvatskoj u slučaju rata.
Kakva je bila njegova uloga u obrani Vukovara?
Merčep je tada preuzeo odgovornost tajnika Sekretarijata narodne obrane. Bio je predsjednik HDZ-a i imao je autoritet stvarati pokret. Puno mu je pomagao i Branimir Glavaš te nekoliko ključnih ljudi iz Osijeka. Oni su obilazili sela i pomagali u osnivanju mjesnih ogranaka HDZ-a. Tomislav Merčep bio je jedan od ljudi koji je ilegalno naoružavao Vukovar. Da tada nije napravio put kroz Bogdanovce, Vukovar bi puno ranije pao. On je otvorio put preko Marinaca i Bogdanovaca prema Vukovaru, što je bila „živa žila kucavica“ – njome su se izvlačili ljudi i ranjenici te dovodila hrana i streljivo.
Kako ste se vi uključili u obranu?
Nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. postavljene su barikade. Mi smo tada bili potpuno informirani što se događa. Već 1990. godine dobili smo šest automatskih pušaka „mađarica“ i raspodijelili ih. A mi lovci smo imali i svoje oružje. Moj mlađi brat je tada bio u policiji i nisam znao je li među njima u Borovu Selu.
Odmah sam kontaktirao predsjednika HDZ-a, koji je tada bio Ivo Lasić. Mi smo dežurali na rubnim dijelovima sela. Tada sam ja prvi postavio barikadu svojim privatnim kamionom starim 20 godina. Nitko više nije mogao proći bez naše kontrole. Na području Vinkovaca bilo je 7–8 sela. Sela u kojima je bilo srpsko stanovništvo već su imala barikade i dolazili su „čudni“ ljudi iz Srbije. Mi smo sve to znali.
A kako je bilo s vojnim obukama?
Kada su iz Zagreba stigli prvi legionari – među njima Ante Roso, Miljenko Filipović – organizirali su vojnu postrojbu Zrinski. Prvi teren koji su dobili bio je Vukovar. Nama je rečeno da se svi do 35–36 godina mogu pridružiti vojsci. Ja sam bio među prvima; ostavio sam svoj kamion na barikadi i otišao. Bilo nas je oko 30 i završili smo na legionarskoj obuci kod pokojnog Ante Rose i generala Filipovića. Obuka je bila u Vukovaru.
Koliko je ljudi prošlo kroz obuku?
Na području općine Vukovar, u Opatovcu, nalazio se veliki kompleks PK Vupik gdje su bili radnici koji su održavali vinograde i voćnjake. Ondje su doveli oko 30 svojih iskusnih ljudi koji su s nama provodili obuku. Kroz obuku je prošlo oko 800–1000 ljudi, a 165 je ostalo u prvoj postrojbi. Ubrzo su počeli prvi napadi. Jugovojska nas je nadlijetala avionima jer su znali da upravo mi predstavljamo najveću opasnost. Već početkom srpnja 1991. poginulo je dvoje ljudi, dvoje u Novim Čakovcima. Pet ljudi je ranjeno.
Kakva je tada bila situacija na terenu?
Merčep je bio ključan, posebno za logističku mrežu. U to vrijeme dolazi i Četvrta bojna Tigrova pod zapovjedništvom Dragutina Horvata. Među njima je bio i Ivica Arbanas, koji je držao položaj kod silosa. Kada je jugovojska zahtijevala predaju, Arbanas im je rekao da račune polaže samo svom zapovjedništvu. Drago Horvat je potom kontaktirao kapetana Čučina u Vukovaru i rekao mu da ne zna što jugovojska pokušava, ali da s hrvatske strane ima 4000 legionara i nekoliko tisuća naoružanih ljudi. Nakon tog razgovora, jugovojska se povukla.
Nakon što su Tigrovi otišli na druge terene (Petrinja itd.), došlo je 40 novih Tigrova iz Rakitja. Tomislav Merčep zamolio je Arbanasa da ostane i on je ostao do zadnjeg dana. U to vrijeme Ivica Arbanas jednoglasno je izabran za zapovjednika obrane; na sastanku ga je predložio Stjepan Sučić, koji je tada bio s nama u štabu.
U razdoblju kada je Arbanas preuzeo odgovornost, Zagreb je već bio teško raketiran. Na terenu je situacija bila kaotična – avioni su raketirali i naše položaje. Tada je Arbanas jasno poručio neprijateljskoj strani: „Ako još jednom dođete avionima i pucate, i ja ću odgovoriti.“
Nakon toga je došao do štaba i zvao Zagreb, tražeći potvrdu i odobrenje – jer takve odluke može donositi samo državni vrh. Iz Zagreba mu nije ništa odgovoreno. Tada je Arbanas jednostavno rekao: „Meni je više dosta – pali taj transporter i vozi.“
Dobio je ljude koji poznaju svaku kuću – i oni su poslani prema položajima. U međuvremenu je Arbanas došao za njima, jer se očekivao novi napad iz zraka.
Nedugo nakon toga, doletjela su četiri neprijateljska aviona. Kada je Arbanas vidio da počinju pucati, rekao je: „Luka, pali!“
Luka Andrijanić je ispalio projektil; jedan je avion odmah pao u području između Bršadina i Pačetina. Drugi je preletio Dunav i Jugovojska je objavila da je srušen na području Vojvodine. Preostala dva aviona pobjegla su prema Osijeku.
To rušenje bilo je izvršeno isključivo pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa, zapovjednika obrane Vukovara u tom trenutku. Naša posada vratila se potom u vukovarsku gimnaziju, koja im je služila kao zapovjedna baza.
Sljedećeg jutra, 25. kolovoza, počeo je tenkovski napad iz Borova Sela. Gardisti su uništili jedan do dva tenka. To je bio početak otvorene agresije JNA i četničkih formacija na Vukovar.
Kada je Arbanas preuzeo dužnost, odmah je rekao da će je obavljati dok iz Zagreba ne dođe službeno školovani časnik. U tih 17–18 dana njegova zapovijedanja srušena su tri aviona i uništeno 12 oklopnih vozila i tenkova — bez izgubljenog metra teritorija.
Drugog rujna u Vukovar dolaze Mile Dedaković – Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb iz Zagreba. Prvi organizator obrane bio je Tomislav Merčep, zatim Arbanas kao prvi zapovjednik, Dedaković kao sljedeći ključni zapovjednik i na kraju Branko Borković kao završni zapovjednik obrane.
Do 27. rujna još je pristizala pomoć i pojačanja – policija, gardisti, dragovoljci iz Zagreba, Čakovca, Varaždina, Našica, Vinkovaca, kao i pripadnici HOS-a. Kasnije više ništa nije moglo ući u grad.
Borbe su bile izuzetno teške; udarale su najsnažnije postrojbe JNA, ali Vukovarci su ih uspijevali zaustavljati i tjerati u povlačenje. Zbog toga je JNA čak petnaest puta tražila primirje.
Grad je bio razaran topništvom, stradavali su civili. Vodotoranj i bolnica bili su stalne mete. Hrvatska strana se naoružavala onim što bi zaplijenila od neprijatelja – protutenkovskim sredstvima, municijom, pa čak i dva zarobljena tenka.
Napadi su bili neprestani, osobito na Sajmištu, gdje su bile najteže borbe. Svaki dan bilo je ranjenih i poginulih. Kada bih navečer dolazio u štab, uvijek bih prvo išao u bolnicu vidjeti stanje svojih ljudi.
Noću neprijatelj nije išao u pješaške napade, ali je stalno gađao minobacačima. A pred sam kraj, kada više nije bilo ni pojačanja ni municije, niti ikakve realne pomoći, postalo je jasno da je obrana došla do krajnjih granica.
U ratu ste bili pet puta ranjeni. Što za vas znači biti zapovjednik u takvim uvjetima?
U ratu zapovjednik mora biti s ljudima i voditi ih izravno – samo tako ga ljudi cijene. Zato sam i bio ranjen pet puta u Vukovaru, ali me to nije zaustavilo. Nakon pada grada nastavio sam dalje, sve do oslobađanja Hrvatske.
Mene nije zanimala kasnija vojna karijera. Želio sam samo jedno – da se jednoga dana ispravno vrednuju ljudi koji su položili živote u Vukovaru. Priznanje onima koji su dali najviše bilo mi je najvažnije.
Borbe su bile teške od prvog dana?
Da, u tom razdoblju uništeno je više tenkova i transportera nego u ostatku Hrvatske u to vrijeme. U početku otpora Vukovar je nosio golem teret i zaustavio tzv. JNA četničke jedinice koje su krenule na Hrvatsku.
Najviše ste se borili na Sajmištu, najtežoj vukovarskoj bojišnici?
Bio sam zapovjednik veze. Upravljao sam s 23 radio-stanice, po jednom u svakom selu, i redovito izvještavao zapovjednike. Kako su sela padala, radio-stanice su postupno gubile funkciju. Kasnije je Arbanas preuzeo prvu bojnu 204. vukovarske brigade koja je držala cijelo područje Sajmišta i tri mjesne zajednice. Ondje sam bio zamjenik, sve radeći „na mladost i snagu“.
Često sam odlazio i do grada – po lijekove, po nužne potrepštine. Tako sam tamo sreo splitsku novinarsku ekipu kao posljednju koja je ušla u opkoljeni Vukovar. Bila je to ekipa poznatog ratnog fotoreportera Matka Biljka, koji mi je kasnije dao neke od najvrjednijih fotografija iz ratnog Vukovara. Sjećam se i trenutka kada su novinari ostali bez jednog automobila pod vatrom, ali su uspjeli izići s jednim preostalim vozilom.
Koja vam je slika s ratnog Sajmišta ostala u mislima?
Tu je bio jako težak ulični teren borbi i sjećam se dana kada je poginuo moj prijatelj i suborac Velimir Đerek Sokol. Kada mi je jednim slučajem u vezu upao ratni zločinac Veselin Šljivančanin, tražeći da se predamo i govoreći da nemamo nikakve šanse, da on to kao profesionalni oficir zna, ja sam mu rekao: „Profesionalni oficire, goni u tri *** materine i goni tu tvoju čergu preko Dunava.“
Tada je viknuo Velimir Đerek: „Lipi moj Dokture, ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana“, a od Imoćana bio je samo on – moj prijatelj i heroj Velimir Đerek Sokol.
Kada je Sokol poginuo i kada sam njegovo tijelo odnio u bolnicu, s njegovom osobnom kartom, da se zna da je on, sjetio sam se da imam Sinjanina Ivicu Poljaka pa sam mu rekao: „Ti si sada Sokol“ – jer nisam htio da neprijatelj sazna da je Sokol poginuo, a Poljak je to shvatio. Neprijatelj tako nikada nije saznao da je Sokol poginuo.
Naš prijatelj Antun Ivanković snimio je brojne filmove o obrani slavonske ravnice, o žrtvi Lovasa, Tovarnika, pa i film o vama – „Slike iz života ratnika“. On je prvi organizirao i dolazak obitelji ubijenoga francuskoga dragovoljca Jeana–Michela Nicoliera u Hrvatsku prigodom komemoracije 18. studenoga 2011. u Vukovaru i Zagrebu. Također, najzaslužniji je i za snimanje filma „Sve je bio dobar san“, koji govori upravo o Jean–Michelu Nicolieru.
Antun Ivanković, također hrvatski branitelj, puno je učinio za promicanje istine o Domovinskom ratu i obrani Vukovara. Prerano je preminuo, a ostavio neizbrisiv trag.
Ti se, Dražene, sjećaš promocija koje si nam organizirao za naše filmove, mojih predavanja u Splitu u kinu Karaman – studenti su ih organizirali na Kampusu. Drago mi je i da Torcida svake godine organizira posebno sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje, a tu su i murali u Vukovarskoj ulici – oni su bili postavljeni puno prije negoli u Vukovaru i igdje u Hrvatskoj. Drago mi je da je srce Splita toliko sjedinjeno sa srcem Vukovara i domovinom Hrvatskom.
Koja sjećanja ovih dana najviše naviru?
Najviše pamtim ljude s kojima sam dijelio rovove. Mnogi od njih pali su u posljednjim danima obrane i upravo oni zauvijek ostaju u mojim mislima.
