Nikša Sviličić svojevrstan je renesansni čovjek - završio je tri fakulteta, predaje na jednom, piše knjige, a čak i pjesme, i to za Nenu Belana i Zdravka Čolića. U emisiji 'Nedjeljom u 2' govorio je o svojim brojnim interesima te vlastitom pristupu znanju i obrazovanju te o temeljnoj važnosti znatiželje za sve oblike učenja.
Nikša Sviličić, pisac, profesor i glazbenik, često ostavlja dojam prijateljima i onima koji ga tek upoznaju kao da im ''ulazi u misli'' s obzirom na pitanja koja im postavlja te kako iz njih potom može izvući naizgled nemoguće informacije, međutim on tvrdi kako ga takav opis ''sve više smeta'' jer zapravo to nije istina i nije moguće.
- Uz određene tehnike i metode te određenu kilometražu bivanja u tome, uz spajanje određenih znanstvenih paradigmi koje imaju duboki smisao, kad ih prispodobite životu i nekim situacijama i kad to sve fino artikulirate možete prizvati određenu vrstu iluzije da vam je netko ušao u glavu, ali naravno da nije, objasnio je.
Sviličić tvrdi da je ljepota u tome što zapravo postoje ''zemaljski, znanstveni principi'' pomoću kojih se može ''stvoriti iluzija da se dogodilo čudo''.
- Postoje načini kako se može vrlo suptilno i društveno prihvatljivo, bez dima i aure čuda, napraviti određenu iluziju, rekao je.
Spomenuo je kako postoje ljudi, među kojima su neki i s kojima se druži, koji su u stanju izvesti slične rezultate, ali to onda i naplaćuju.
- Zato što oni smatraju da je uloženo vrijeme i trud da se dođe do toga zahtjeva adekvatnu nagradu i nadoknadu, kazao je.
Kaže da je svoje vještine koristio ''da bude više smijeha za stolom'' te kako bi podigao atmosferu u društvu, ali je naglasio kako ih nikad nije zlorabio kako bi ''avansirao u životu'', čak ni u slučaju šarmiranja pripadnica suprotnog spola.
- To bi smatrao kršenjem karme, kismeta i svih drugih zakonitosti neba, ustvrdio je.
Znatiželja kao ishodište znanja
Smatra da je znatiželja kao osobina dobrim dijelom urođena, te da ju nitko ne može kontrolirati prostom odlukom ''evo ja ću sad biti znatiželjan'', istaknuvši kako ga je znatiželja pratila od najranijeg djetinjstva.
- Mene je zaista sve zanimalo kao klinca. Od onih klasičnih pitanja, tata zašto avion leti i slično, na koje moj otac nije baš imao adekvatne odgovore, ali možda je upravo izostanak tih odgovora mene kao dijete natjeralo da neke stvari proučavam i gledam, kazao je.
Sviličić je istaknuo primjer s pamćenjem državnih zastava, nešto što mnoga djeca krenu iz znatiželje učiti i vrlo brzo savladaju i upamte sve zastave svjetskih država, ali ih potom nakon nekoliko mjeseci opet sve zaborave jer nisu napravili sljedeći korak k istraživanju zašto te zastave imaju upravo takav oblik koji imaju.
- Zato što ih više to ne vozi i ne zanima. Mene je ipak to zanimalo što znači onaj bijeli križ na švicarskoj zastavi, zašto je na zastavi Mongolije to što je, koja je površina Mongolije, zašto se Ulaanbaatar tako zove i koja je površina Irana, opisao je.
- Te stvari onda kasnije ostanu iz nekog razloga i one bivaju dodatni katapult u razvijanju novih želja da se nešto vidi, čuje i istražio, dodao je.
Školski sat radoznalosti
Tvrdi kako bi bilo dobro uvesti nešto poput sata radoznalosti još u vrtiću, a kasnije u školama, te da bi s time nakon ''20 do 30 godina imali dva do tri Nobelovca''.
- Da sam ja netko, ja bi zaista uveo u školu eksperimentalni program i kolegij koji se zove 'radoznalost'. To sad zvuči suludo, ali sve ideje, od Jules Verna i podmornice Nautilus, to je današnja nuklearna podmornica. Sve te neke ideje zvuče nevjerojatno, ali utvaram si i pretpostavljam da je točno, kazao je.
- Naravno da je to sad teško provjerljivo, ali dozvolite mi taj poetski moment da to kažem, dodao je.
Ocijenio je da kada bi se djeca odmalena učila drugačijem pristupu učenju i shvaćanju stvari, za razliku od postavljanja ''gotove ribe na tanjur'' da bi kasnije u životu onda imala drugačiji 'softver' u glavi.
Paralelno studiranje na tri fakulteta
Sviličić je paralelno studirao i završio tri fakulteta te u četiri godine položio čak 144 ispita.
- Stvar je u heuristici pristupa stvarima, znači u spoju hardvera i softvera. Naravno da sam ja morao izmišljati da sam bolestan da bi stigao na vježbe jednog fakulteta koje su u 9 sati, a na drugom ih imam u 10:30 sati, to je fizički bilo nemoguće, objasnio je.
Ispričao je da je uvijek bio na granici dobivanja potpisa za izlazak na ispit zbog dolaznosti, te se stoga morao služiti ''različitim metodama kako bi uspio to sve pomiriti''.
- Nekad su neki profesori čak i znali za moju ambivalentnost interesa, a neke je nerviralo pa nisam nailazio na simpatije, a očekivao sam tad da hoću. Međutim, kod nekih jesam i u svakom slučaju je ispalo dobro, rekao je.
Sviličić je sve ispite položio s odličnim uspjehom.
- To nije popularno govoriti, ali bio sam jako dobar student, konstatirao je.
