Serge Bielanko, autor koji piše za YourTango, otvoreno je progovorio o strahovima koji ga muče dok odgaja sinove u svijetu koji mu se, kako kaže, sve češće čini zastrašujućim. Pripadnik generacije X i otac dvojice dječaka priznaje da ga uloga roditelja snažno suočava s osjećajem ograničene kontrole.
„Kad gledam vijesti i svijet oko sebe, obuzima me jeza. Kao otac želim zaštititi svoju djecu od boli, straha i tuge, ali svjestan sam da to ne mogu u potpunosti“, napisao je.
Iako ima osobno iskustvo odrastanja kao dječak i muškarac, Bielanko priznaje da još uvijek pokušava dokučiti kakve ljude želi odgojiti. Vjeruje da dio osobnosti dolazi vrlo rano, ali i da roditelji – osobito očevi – imaju ogroman utjecaj, tim više što je i sam dugo odrastao bez biološkog oca.
Odrastanje bez oca i važnost uzora
Njegov biološki otac nestao je iz njegova života kada mu je bilo osam godina, a ponovno se pojavio tek u njegovim tridesetima. Presudnu ulogu, kaže, imao je očuh koji je ušao u njegov život kada je imao 16 godina.
Upravo ga je on naučio kakav muškarac želi biti i pokazao mu da očinstvo nije nužno povezano s biologijom. Zbog toga danas roditeljstvo ne doživljava kao niz problema, već kao skup „velikih životnih činjenica“ na koje se želi svjesno usredotočiti dok sinove vodi prema odraslom životu.
„Svijet je pun idiota. Ne želim da moji sinovi postanu takvi“
Jedna od njegovih najvećih briga, bez uljepšavanja, jest nedostatak kulture i poštovanja u društvu. Smatra da je previše ljudi sebično, grubo i ravnodušno prema drugima te da je njegova odgovornost učiniti sve kako njegovi sinovi ne bi postali takvi.
Ključ vidi u bezuvjetnoj ljubavi. Vjeruje da se iz nje rađa poštovanje – temelj normalnog i pristojnog života, bez obzira na razlike u vjeri, identitetu ili uvjerenjima. Upravo zato želi sinove učiti empatiji i razumijevanju, osobito u svijetu u kojem su sukobi sve češći.
Posebno ga je potreslo istraživanje prema kojem dječaci koji trpe vršnjačko nasilje često razvijaju povučenost, socijalne poteškoće i agresiju, ponekad izraženije nego djevojčice. To ga je dodatno učvrstilo u namjeri da sinove uči mirnom rješavanju sukoba.
Strah od nasilja
Druga velika briga mu je nasilje i činjenica da ga mnogi dječaci i muškarci i dalje doživljavaju kao prihvatljiv odgovor na probleme. Otvoreno priznaje da ne zna savršenu formulu kako to spriječiti, ali zna kako nasilje izgleda iznutra – i kakve trajne posljedice ostavlja.
Zato želi sinove naučiti da je um njihovo najvažnije „oružje“ te da je prava snaga u izbjegavanju nasilja, a ne u njegovu korištenju.
Slomljeno srce i pravo na emocije
Treća, najtiša, ali možda i najvažnija briga jest slomljeno srce. Bielanko odbacuje ideju da žene osjećaju dublje od muškaraca i ističe da muškarci jednako pate, ali su često odgojeni da emocije skrivaju.
Svojim sinovima želi jasno poručiti da je u redu plakati, biti zbunjen, pogriješiti iz ljubavi i razgovarati o emocijama bez srama. Ljubav, smatra, nije nešto što bi mladići trebali sami u tišini pokušavati razumjeti.
Njegova poruka je jednostavna: svatko tko dječacima govori da moraju biti tvrdi, nijemi i emocionalno zatvoreni – nanosi im štetu.
