VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, imaju misiju poticanja na pisanje i čitanje poezije na zavičajnim idiomima pa su u povodu 46. godina Čakavske riči raspisali Natječaj za književnu nagradu Tatjana Radovanović.
Prva po redu nagrada dodijeljena je u subotu 17. kolovoza u Gdinju na otoku Hvaru, u predivnom okruženju vrta Fjori fora, a otišla je u ruke Stjepana Mijata Zaninovića.
Književna nagrada Tatjana Radovanović pokrenuta je u spomen na gdinjsku slikaricu, grafičarku i pjesnikinju.
Tko je Tatjana Radovanović?
Tatjana Radovanović (slikarica, grafičarka, pjesnikinja) rođena je 25.01.1933. u Gdinju na otoku Hvaru, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve rođ. Visković, kao drugo dijete od njih petero. Životni put je vodio od Gdinja, gdje je provela rano djetinjstvo i završila osnovno školovanje, preko Jelse, Sinja, Mostara, Splita, Zagreba do Pariza. Školu primijenjene umjetnosti upisala je 1959. u Splitu, nastavila u Zagrebu, te maturirala 1956. Na odjelu Zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. radila je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnim školama u Gdinju i Bogomolju.
Paralelno s pedagoškim radom, angažira se u osmišljavanju kulturnog života svog malog otočkog mjesta, organizirajući recitale i dramske predstave. Radi mozaik u predvorju Osnovne škole u Gdinju. 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novoosnovani Pedagoški odjel. Profesori su joj bili Stančić, Ružić, Sabolić, Micheli, Goldoni, Beraković. Diplomirala je 1964. Nakon završetka Akademije postaje asistentica prof. Berakoviću na Pedagoškom odjelu likovne Akademije i članica ULUH-a.
1965. odlazi u Pariz. Uzdržava se radeći kućanske poslove i čuvajući djecu, a za uzvrat dobiva sobicu na mansardi na Montparnassu. Sobica na 8. katu bez komfora, ali sa širokim vidikom na krovove Pariza, nebo i mistične zalaske sunca koji postaje nepresušni izvor inspiracije te od 1966. do 1971. slika krovove, njihovu strukturu, ritam linija i ploha. Ciklus slika iz ovog perioda izlaže 1972. u salonu ULUH-a u Zagrebu. Ta njezina prva samostalna izložba popraćena je velikom pažnjom i odobravanjem, a u svom osvrtu u Vjesniku, pod nazivom „Grad kao intimna ispovijed“, Josip Škunca svrstao je njena platna „među domete Ive Dulčića, Miljenka Stančića ili Ljube Škrljuge“ dajući im „antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu“. Nakon te izložba, Grad Zagreb i Ministarstvo kulture otkupili su njene slike „Izlomljeni krovovi“ i „Montparnasse“. Istim sadržajima predstavila se pariškoj publici 1973. u galeriji Raymond Duncan. Predgovor katalogu napisao je Raymond Charmet. Uspoređujući portrete njenih zemljaka sa slikama krovova Pariza. Charmet kaže da Tatjana „utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova… Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu, krajnja suzdržanost tonova, pučev od crno-bijelih, preko osjetljivih iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblematičnih znakova života u njegovim izvornim porivima.“
1971. zbog ograničenog prostora napušta mansardu, potpuno se posvećuje slikarstvu i odlazi u novu avanturu. Penje se na Montmartre i pridružuje se koloniji umjetnika, pristiglih sa svih strana svijeta, privučeni značenjem slavne École de Paris. Slika portrete, likove svih podneblja, boja i rasa, jednakim interesom znatiželjne turiste, usamljene šetače, kolege i beskućnike.
1974. prigodom godišnje otkupne izložbe „Comité de la création artisitique“ Ministarstvo kulture Francuske otkupilo je sliku „Transfiguration“, s likom starice u Gdinju 1963 koja se nalazi u „Le Fond national d’Art Contemporain“. Na Salonu „Les Artistes Français“ 1978 do biva diplomu „Mention honorable“ za pastel „Trio“ vlasništvo galerije „Arsenal“ u Hvaru. Izbor iz ciklusa „Lica“ izložila je u rodnom otoku, u hvarskoj „Lođi“ 1980,1981 spomenuti ciklus izlaže u Zagrebu, u studiju galerije Karas 1999. ovaj ciklus u proširenom obliku izlaže u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartre-u u Parizu.
Sudjeluje u brojnim salonima u Parizu:
Salonu nezavisnih, Jesenskim salonima, Salonu crteža i akvarela i dr. zatim Bijenale grafike, Ibizza 1984. Dignes les bains 1986. 1988., Triennale Mondial de Gravure, Mali format, Chamaliers, 1988,1991,1994, Salon des réalités, Pariz 1998, 2001, 2002, 2003, 2005, 2006.
Tatjana piše stihove od rane mladosti. Prvu zbirku „Živo stinje“ objavljuje 1999. u ediciji Tin Ujević u Splitu, na čakavskom narječju, za koju je na susretu pjesnika u Selcima na Braću „Croatia rediviva“ 2005. dobila Maslinov vijenac.
Piše stihove i na francuskom, dvije pjesme su uvrštene u „Anthologie de Poésie du Point du jour“ 2004. i 2005.
2009. izdaje djelo na dva hrvatska narječju u izdanju u nakladi hrvatskoh kulturnog društva ‘’Napredak’’ u Splitu
1. na čakavskom dijalektu s 5 pjesama na francuskom, pod naslovom “Tragom zalutalih jeka”.
2. na čakavsko-ikavskom narječju pod naslovom “U stinju nikle, vikle i obikle”.
Dodjela nagrade
Nagradu je dobitniku Stjepanu Mijatu Zaninoviću uručila vlasnica Fjori fora gardena i suosnivačiva Nagrade Željka Ćurin, a u ime obitelji Radovanović Zaninoviću je sliku, autorsko djelo Tatjane Radovanović, uručila Julija Galić, Tatjanina sestra i čuvarica umjetničke baštine Tatjane i njihova oca.
Na dodjeli Nagrade sudjelovali su i pjesnici koji nominirani za nagradu: Teo Tomić sa Šolte i Marita Paštrović iz Zagreba. Pjesmu Dubravke Borić iz Podgore čitao je književnik Nikola Kuzmičić.
Važno je naglasiti da je Čakavsku rič pokrenula Tatjana Radovanović 1978. godine sa hvarskim pjesnicima Mirkom Barbarićem, Lucijom Rudan i Nerom Karolinom Barbarić.
Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, a za Nagradu su nominirane sljedeće pjesme;
- Ništa lišje - Dubravka Borić
- Spara, Teo Tomić
- Zemja, Marita Paštrović
- Jedini put vanka je naprid, Stjepan Mijat Zaninović
Žiri su činili Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti; Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar.
Moja reakcija na članak je...
