Gabriela Cindrić, djevojka koja je u potresu ostala zarobljena pod ruševinama, i danas se sjeća grozote kroz koju je tada prolazila.
Kaže da zbog svega što je doživjela ima posttraumatski stresni poremećaj.
"Mislila sam da su me stvarno svi ostavili jer nisam nikoga čula i onda, nakon nekog vremena, bila sam - daj samo da završi pa makar da i ne izađem od tamo, samo da bude gotovo", rekla je Cindrić za Novu TV.
"Imam noćne more, još više sam klaustrofobična nego što sam bila. Smeta mi, ne znam, stol - kad mi je blizu mene, moram ga odmaknuti", kazala je.
"Ne mogu disati, steže me u prsima panika i nešto što mi je prije bila rutina, sad vidim da mi neke stvari smetaju, jak zagrljaj, ako mi je netko jako blizu - isto mi smeta. Kao da nemam prostora", dodala je.
Mobitel je stalno uz nju
"Mobitel je stalno uz mene, štogod da radila. Dovoljno mi je, mobitel mi je bio tamo, sve što sam tad imala, jer sam od njega imala svjetlo. Imala sam te pozive koji od kojih sam dobila nadu da me još uvijek traže i sad, kad sam doma, uvijek imam mobitel na oku, da ga vidim, da je tu", objasnila je.
Tada, prije dvije godine, nije se mogla javiti. "Nisam, jer mi je bio pod rukom i imala sam vestu. Nisam mogla odgovoriti na poziv", rekla je Cindrić.
Kuća ima crvenu naljepnicu
Kuća u kojoj je živjela ima crvenu naljepnicu, još uvijek nije srušena.
"Predala sam zahtjev za rušenje u Središnji državni ured, a prije toga u Grad, ali od toga nije bilo ništa", rekla je.
"Čak su mi rekli da oni moju kuću nemaju u svojim evidencijama pa sam ponovno predala zahjev i od tada kuća i dalje stoji. Molim već dvije godine da se kuća sruši jer prolazim svaki dan pored nje i ako se nešto dogodi - nećemo mi biti krivi zato što je kuća tu još uvijek", dodaje.
"Ja imam 25 godina i imam PTSP i još ovo i svaki dan prolazim pored te kuće, nije baš lako", zaključila je Cindrić.
