Ajmo ga odma zvat Šugi jer mu je ime predugo, cijeli članak pisat Vatromir Srhoj bilo bi malo previše. Na koncu, kao Šugija ga svi i znaju. Rodio se 1947. u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kineziološki fakultet je završio 1976., na istom magistrirao 1987., doktorirao 1997. Ako netko slučajno ne zna o kome pričamo, Šugi je jedan od najtrofejnijih hrvatskih rukometnih trenera. Kao igrač nije bio ekstra klasa, ali kao trener se nauživao trofeja. Vodio je uglavnom žene, ali ni trener u muškom rukometu nije mu stran pojam. Do posljednjeg europskog prvenstva kada su „Kraljice šoka“ osvojile srebro, tj. igrale finale, Šugi je držao najbolji uspjeh ženske reprezentacije u povijesti, peto mjesto iz Njemačke 1994. godine. Dva puta je s reprezentacijom bio prvak Mediterana, potpisuje srebro sa svjetskog prvenstva vodeći reprezentaciju bivše države. Vodio je muške ekipe Splita i Zagreba, najbolje rezultate postizao je s rukometašicama Dalme, Vranjica, Trogira, Split – Kaltenberga, a muški Split Brodomerkur je uveo u polufinale EHF Kupa. Vodeći Budućnost iz Podgorice (žene) igrao je finale Kupa prvaka, Spartak iz Kijeva je bio bolji za dva razlike... Dobitnik je više nagrada i priznanja od kojih su najvrjednije; Nagrada za životno djelo HOO „Matija Ljubek“ i 1993. godine je izabran za trenera godine u izboru Sportskih novosti. Na splitskoj Kineziologiji bio je redoviti profesor na predmetu rukomet. U 74. godini života živi sretno sa svojom Ljerkom kao – umirovljenik.
Trenirali ste Ivana Balića, Petra Metličića, Ljubu Vukića, Drago Vuković, vratara Blažićka, od žena Svetlanu Kitić, Snježanu Petiku, Natašu Kolegu, Klaudiju Bubalo.... Pa to su sve vrhunski rukometaši i rukometašice.
- Ponosan sam što sam imao tu priliku, ipak su oni svjetske klase. Mnogi to nisu imali, tu privilegiju kao ja. Veseli me što sam radio i u muškom i ženskom rukometu, odgajao reprezentativce i reprezentativke. Mnoge su cure otišle iz Splita, bile u reprezentaciji i na koncu igrale u inozemstvu. Ima ih sigurno 30, 40... Meni je razvoj bio važan kroz klupski rad, to su bile vrhunske igračice. Stvaranje igrača, od malih nogu do „A“ reprezentacije je nešto u čemu sam najviše uživao.
Kako se dogodilo da ste više bili trener u ženskom rukometu?
- Slučajno. Kad sam se vratio iz Zagreba sa studija, najprije sam radio u ŽRK Trogir, a one su bile prvoligašice. Na neki način se tako krenulo, slučajnost, u drugom gradu bi možda trenirao muške, tko zna. Moj učitelj, prof. Krešimir Pavlin, uspješan trener u ženskom rukometu mi je bio mentor pa je to možda malo utjecalo na moj put.
Za razliku od nekih prošlih vremena kada je bilo više dobrih ekipa, danas su nositelji kvalitete i dobrih rezultata tri hrvatska kluba i u muškoj i ženskoj konkurenciji.
- Totalno si u pravu. Prije je prvih osam ekipa je bilo u egalu. Prije si imao osam, devet derbija, i u muškom i ženskom rukometu koji nešto znače, imaju dobre igrače. Kvaliteta je bila ujednačenija i bolja nego sad. Svako kolo nekoliko derbija.
Kako se to dogodilo da toliko jak sport zapravo izgubi na kvaliteti u domaćim ligama?
- Financijski problem. Ako neko uspije u nekom trenutku stvoriti rukometnu sredinu, recimo kao Koprivnica koja nosi nosi klub, onda ima smisla. Ili u Zagreb dolaze igrači i igračice, u Lokomotivu, više je ambicija, želiš igrat Euopu i to igrače privlači, to se dogodilo u Zagrebu i Koprivnici. Na području Hrvatske naši se igrači kratko zadržavaju, brzo idu vani, ostaju i igraju neafirmirani igrači, igra nekoliko starijih i nešto mladih. Svi idu za boljim uvjetima. Zatim i uvjeti rada, i to kad sve povežeš, ne samo rukomet, nego i drugi sportovi, eto problema.
Ivano Balić. Jeli uvijek bio flegma? Znate ga odavno.
- Uvijek je imao takvo ponašanje. On je naizgled nezainteresiran, ali budan je itekako, to ne može svak prepoznat. Unutra je uvijek, a izvana pari da spava. Ne govori puno, ali sve vidi što treba vidit. Kao mlad volio je Jacksona Richardsona, francusku rukometnu legendu. Ja sam gu govorio: „Isti si on, imaš brzinu, kreaciju, faktor iznenađenja... Ali moramo radit da kreneš na loptu, ne primaj je statičan, to moraš popravit.„ Uspio je, napredovao je u tom segmentu, postao puno opasniji, došao do savršenstva.
Akademija Balić/Metličić u Splitu krenula je od početka. Polako stižu na veliku scenu.
- Drago mi je da su ostali u rukometu, dobili trenerske diplome bivši vrhunski rukometaši. I Balić i Maraš, pa Metličić, Vukić, pa Vuković, Anušić. To su svi bivši reprezentativci koji su ostali u rukometu, skoro svi s važnim ulogama u Akademiji. To bi moglo vratiti dobar vrhunski rukomet u Split. Mislim da je to dobar put.
Koliko Vas je razveselila medalja s Europskog prvenstva naših cura s početka godine?
- Očekivao san i prije bolji rezultat. Pokazali su kvalitetu, zajedništvo, htjenje. Popravili su neke elemente igre: brzi tranzit i nakon izgubljene lopte brzi povratak u obranu bez primljenog lakog pogotka. Cure su uspjele posložiti taj segment i tu su bile rijetko izigrane, pretrčane. Moram priznat da je moj kolega Šoštarić to odlično vodio, sudjelovao u svakoj minuti svake utakmice. Radio je dobre izmjene, pravovremene, stručni stože i igračice tako su dale najbolje.
Kako provodite umirovljeničke dane?
- Opet sam indirektno vezan za struku. Na fakultetu Kineziologije u Splitu kad bivši rukometaši požele usavršavanje za trenera, ja sam predavač na Stručnom studiju, baš kao i u Zagrebu.
Novinar koji vas intervjuira također je na Kineziologiji završio za rukometnog trenera. Kakav je bio kao student? (Pitam pomalo se bojeći odgovora)
- Talentiran, nije full radan, ali dovoljno.
Uf, nije loše ni prošlo. A profesorica Ljerka, Vaša supruga koja se afirmirala u ritmičkoj gimnastici. Jeste li zbog nje postali i ženski rukometni trener?
- Ha ha, skoro. Ja sam u to vrijeme kad smo se upoznavali igrao rukomet u Zagrebu, a moja Ljerka u Bjelovaru. Sreli bi se na utakmicama, poslije na fakultetu i planula je ljubav. Evo još gori taj ljubavni plam... I danas moja supruga ima dva kluba „Floramye“ i „Rusulice“, ritmička gimnastika. Ljerka je bila preteča tog sporta u nas. Još je aktivna, ima svoje asistente, kontrolira i ispravlja na treningu. Još uvijek ima svoju rolu na visokom učilištu ako netko želi za trenera u njenom fahu.
Eto tako nam zbori profesor doktor Šugi. Uspješni trener rukometa, čovjek koji je odgojio na desetke vrhunski rukometaša i rukometašica s ovih prostora. Uživa u umirovljeničkim danima, tu i tamo se iz Trogira zaleti na faks, u Zagreb ili Split. Bogata karijera, veliko iskustvo. Stara škola. Sada odmara bez opterećenja. Guštajte profesore.
