CIjela je Dalmacija puna mitova i legendi, od njene najudaljenije hridi na otvorenom moru, koju udaraju valovi sa svih strana svijeta, do grebena Dinare i Kamešnice koje su kroz povijest bile sjecište civilizacija. U tako malo kilometara stane tako puno povijesnih bitaka, država, carstava, gradova koji su se uzdizali pa nestajali, tako puno znanih i neznanih sudbina. Između ove dvije krajnje reljefne točke proteže se naša obala iznad koju gotovo cijelom dužinom istočne strane Jadrana prati lanac planina kao prirodna prepreka između mora i njegovog zaleđa. Ne čudi stoga da su od posebne važnosti uvijek bile one rijetke točke gdje reljef čini procijep između planina i uzvisina, poput onog onih kod Klisa ili iznad Senja, jer su to bili jedini pristupačni putevi u zaleđe obale. Jedna od tih planina ovog lanca je Mosor u splitskom zaleđu koji je do pada slavne Poljičke knežije bio podijeljen na većinski poljički dio i onaj splitsko-solinski na zapadu.
Dok danas svjedočimo laganom i bolnom nestanku brojnih sela i zaseoka po Dalmaciji, upravo zapadni obronci Mosora kriju mučnu legendu o nestanku jednog sela prije nekoliko stotina godina.
Još kao dijete često sam išao na Mosor, a osobito sam se radovao odlasku na Lugarnicu. Za razliku od poznatijeg planinarskog doma Umberto Girometta na središnjem dijelu Mosora, Lugarnica je uvijek imala onu intimniju atmosferu u kojoj je mogao spavati manji broj ljudi, a njena odvojenost od civilizacije činila ju je posebnom. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Žrnovnici je tinjala ideja osnutka prvog planinarskog kluba iz Žrnovnice "Spuž", što bi značilo Sekcija planinara u Žrnovnici, a jedna od prvih akcija ove grupe ljudi bila je ona u kojoj smo čistili "Spuževu šumicu". Pitate se što je to. I spomenutu lugarnicu, kao i onu ispod Lišnice, najistočnijeg mosorskog vrha, koja je razrušena u Drugom svjetskom ratu, izgradili su početkom 20. stoljeća, tko će drugi nego - Austrijanci. U procesu pošumljavanja ogoljenih dalmatinskih planina Austro-Ugarska je gradila lugarnice i rasadnike od kuda se pokušavala ozeleniti prostrana golet dalmatinskog krša. Za rasadnik spomenute lugarnice na zapadnom Mosoru koristio se izraženi dočić nekoliko stotina metara ispod lugarnice. U njega su se prirodnim tokovima slijevale vode, a po sredini tog doca izgrađena je velika čatrnja. Sam dolac je gotovo savršenog kružnog oblika omeđen debelim i čvrstim suhozidom, a unutar njega raste gusta šuma crnoga bora. Rasadnik se vjerojatno zadnji put koristio uoči raspada Austro-Ugarske, odnosno Prvog svjetskog rata. A skupina entuzijasta ovu je lijepu šumicu kojih osam desetljeća odlučila očistiti. Sada konačno da odgovorim - zašto puževa šumica. Jer kada se gleda iz daljega, zbog crnog bora "strši" u moru grmova i planinske makije, pa donekle oblikom podsjeća na puževu kućicu. Kako se lokalno pužu dodaje i "s", nastala je "Spuževa šumica". Šuma se tada prorjeđivala da bi "prodisala" jer su mladice borova bile preguste, popravljao se suhozid, a iz čatrnje ssu e konopima i svakojako izvlačile goleme stijene koje su unutra upale.
Nakon napornog dana vraćali bi se u lugarnicu gdje su uslijedile večere i nezaboravna druženja dugo u noć. Zamislite samo prizor u kojem su zvijezde noćnog neba blještave poput dragulja, s kojega vidite svjetla Splita i okolice "kao na dlanu". Sutradan bi došao dan povratka. Obično bi to bilo nakon doručka i pospremanja lugarnice. Vraćali bi se, kako drugačije, nego s lugarnice ravno na jug, na Žrnovnicu. Posebno bi me, vjerujem kao i druge, impresionirao trenutak kada se dođe do ruba zaravni gdje počinje gotovo vertikalno obrušavanje "grede" Mosora. Od tu je kretao strmi, ali uzbudljivi spust niz spomenute grede koje su poput grdosija visjele nad glavama. A onda mojoj tuzi nije bilo kraja kada su baš tih godina trajno zatvorili ovu dionicu planinarskog puta i to zato što su se greda počela urušavati, a odroni bivali sve češći. Tada je put s lugarnice umjesto pravo nizbrdo išao više udesno što je stazu učinilo sigurnijom i manje strmom. No i ovaj je spust imao svoje ljepote. Rubnim se dijelom prolazilo u blizini impresivne stijene "Klobuk", a pogotovo bi ljeti zastali ispred prave mosorske prirodne znamenitosti - Miličevića jame. Ova jama je zapravo prava špilja u koju sam se više puta spuštao, a njen vječno svježi zrak dopirao bi do samog ulaza u nju, pa je ljeti čak i u blizini špilje bilo kudikamo ugodnije nego na pregrijanom mosorskom kamenu.
Stariji su me tada učili što su stalaktiti, što stalagmiti, koliko vremena treba vodi da "nakapa" jedan milimetar vapnenca u špilji, zašto šišmiši bez problema lete u mrkloj noći i sve ono što je spadalo u spontanu lekciju mosorskog prirodoslovlja. Međutim, duboko mi se u sjećanje urezala priča bake Jelice o obližnjim "Pustim Katićima".
Baka Jelica bila je vrsna poznavateljica lokalnih priča i legendi i uvijek bi se pretvorio u uho kada bi mi nešto pričala. Tako smo sjedili bismo ispred Miličevića jame, u onom hladu rijetke borove šume koja nas je branila od ljetne žege. Ona bi svezala maramu, namjestila je malo niže na čelo, kao da će joj i misli tako biti poslušnije, pa bi pogledala liticama kojih pola kilometra od mjesta na kojem smo sjedili.
“Vidiš li onu liticu, dite moje?” pitala bi, iako je znala da je da ću pratiti svaki njen pokret. “To ti je greda. A ispod grede... e, ispod grede su bili Katići. Zaseok koji je skladno živio stoljećima dok ih nije dočekala strašna sudbina. Nakon svega ostali su samo Pusti Katići.”
Sjećam se da su mi odmah te dvije riječi zazvonile u uhu. Pusti Katići. Kao da je u samom nazivu ostalo nešto tužno, silno sam želio da baka pojasni na što misli.
Ona je uzdahnula, pa nastavila tiše, kao da se ne želi zamjeriti planini.
“Nisu ti oni bili sirotinja. Ne. Oni su, kako bi se reklo, imali sve triba za pristojan život. Sunce im je tuklo u vrtove, a bura im nije mogla ništa jer su bili zaklonjeni. Imali su svoje pašnjake, stoku, a važnije od svega i svoje vrilo. A voda je, sinko moj, najveće blago. Izvirala je ispod Klobuka.”
Kad je izgovorila “Klobuk”, rukom je pokazala put sjeverozapada, upravo prema Klobuku.
“Tom su vodom zalivali, pojili, voda je život. Bili su vridni, pomalo samozatajni. I zato su im mnogi u mistu zavidili. A zavist ti je, moj sinko, k’a tiha bolest. Ne vidiš je odma’, ali nagriza.”
Zastala bi, pa bi me pogledala da vidi pratim li. Pratio sam.
“Ovo šta ti ja pričan, meni je priča moj otac Marko, njemu njegov i tako u generacijama. A ovako i cilo misto pripovida..."
Tad bi joj glas poprimio onu posebnu boju, onu koju imaš kada spremaš reći nešto teško, nešto emotivno.
“Puno je različitih priča o Katićima, ima jedna koja je do nas došla iz Poljica. Ti Katići su nekoć bili Kačići. Oni omiški, oni koji su ušli u povijest, ali ne zbog dobra. Priča kaže da su oni, još krajem 12. stoljeća, kamenovali svetoga Arnira. To ti je bija sveti čovik, biskup kojeg je Splićanina postavio sam papa. 1180. godine doša je u Dubravu na Mosoru tražit povrat crkvene zemlje, kako je tvrdio, ali ga je sašla užasna sudbina. Kamenovali su ga Reljići, kmetovi plemićkih Kačića. Arnirovo tijelo je prevezeno u Split i posta je svetac, splitski suzaštitnik. A Kačiće je zadesila teška sudbina. Legenda kaže da je jedan dio ove loze promijenio prezime u Katić, doselio se u Žrnovnicu pod mosorske grede di je i nastalo selo Katići", govorila je baka u dahu.
Upijao sam svaku njenu riječ. Popila je gutljaj vode, potom uzela bi kamenčić s poda, okrenula ga u prstima i spustila natrag. Potom je nastavila:
“Oni su ti, tako živili gori nekoliko stoljeća, a silazili su u Žrnovnicu uglavnom na nedjeljnu misu, u našu crkvu Uznesenja Blažene djevice Marije. Crkva je bila na istom mistu, ali puno manja nego danas. Bili su redoviti na misama, no onda je stigla naša najveća svečanost - Velika Gospa...".
Tad je baka malo podignula obrve, kao da će ispričati nešto strašno.
“Velika Gospa je bila, 15. kolovoza, to je dan naše župe. Katići se nisu pojavili na misi. Baš niko se nije pojavio. Ljui se čude, govore: ‘Di su Katići? Kako to da ih nema?’ Neki rekoše: možda su ostali gori radi blaga, možda je kogod bolestan... ali opet, Velika Gospa... to se ne propušta.”
U mojoj dječjoj glavi već se iscrtavala slika tog zaseoka podno visokih mosorskih litica. Pitao sam se što će baka reći sljedeće.
“Sutradan dođe Sveti Roko. Opet ih nema. E, ovdi je već bilo sigurno da nešto nije kako triba".
Baka je promijenila izraz lica pa nastavi:
“Žrnovčani se dogovore - ne ide jedan, ide cila grupa, jer kad se ide u planinu, ide se u društvu. Uzmu i nešto opreme i hrane, ne znaš šta će ti tribat. I krenu put gore, put grede. Išlo se po danu, još za jutra, ali sunce je već bilo nemilosrdno. Ali ljudi su osjećali nevolju u zraku, ubrzali su korak prema gredama".
Onda bi zastala. Uvijek bi zastala prije onoga najgoreg, kao da i njoj treba udaha.
“Kad su došli... nije bilo sela.”
To je izgovorila tako mirno da je se osjetila iskrena tuga u njenom glasu.
“Nije bilo kuća, nije bilo dvorišta, nije bilo blaga. Samo gromile. Stine, gromade, ka’ da je netko s neba bacija Mosor doli. A greda iznad... bila je razrušena. Planina je iskazala svoj nemir".
Baka lagano stisne usne.
“I ljudi su ostali u šoku kada su počeli shvaćati što se dogodilo. Planina se obrušila na zaselak, obrušila se na ljude koji su spavali. Mora da se sve dogodilo noću jer da nije, neko bi i priživija. Ljudi su najprije su stali i pogledavali se u nevjerici, dvije žene koje su se popele počele su plakati. Jer mozak ti ne primi takvo šta odma’. A onda su počeli glasno dozivat: ‘Judi! Čujete li nas?!’ A tamo jedno veliko ništa. Samo gorka tišina.”
U jednim trenutku, govori baka, nešto se začu. Svi su digli glave u nadi da je netko preživio.
“Začuo se pijetao. Kukurikao je, a zvuk je stigao duboko pod stijenama, više kao jeka".
Osjetio sam kako mi trnci prolaze kožom.
“Pokušali su oni,” nastavi baka, “razmicat stine. Nisu naši judi bez srca. Uvatili su se gurat kamene gromade, pokušavali su dizat, radilo se sve što se moglo. Ali kad ti je gromada ka’ kuća, šta ćeš? Stine su nisu pomakle ni milimetra, bile su preteške i preglomazne. Nakon sati i sati pokušavanja, na kraju su odustali. Jer su shvatili da nemaju nikakve šanse. I tako su Katići postali pusti, ostala je samo uspomena na njih."
Gledao sam baku u čudu no priči još nije bio kraj.
“Kažu da se još tri miseca nakon ove tragedije čulo kukurikanje pivaca.Zamisli to. Tri miseca je bidni pivac dozivao, ali na kraju i on utihnu i zavladala potpuna tišina".
Dugo je potom šutjela, a ja se ne nisam usudio ništa reći. Tek se čuo neumoran "pjev" cvrčaka. Potom baka nastavi:
"U Žrnovnici se već generacijama spominje kletva: ‘Dabogda vas snašlo ka’ i Puste Katiće.’ Nije baš lipo, ali tako su stali ljudi govorili".
Onda se baka prisjeti još jednog detalja.
“Znaš,” rekla je, “nije sve nestalo. Ostalo je pojilo. Osta je zidić koji cilom širinom opasuje područje di je bilo selo.”
Objasnila mi je da se i danas, tamo blizu kamenih gromila, mogu naći ostataci kamenog zida oko izvora i pojila. To je sve što je ostalo od sela koja se stoljećima spominjalo u povijesnim zapisima. Na kraju kao da imala nešto važno za reći:
"Dite moje, pripovidan ti ovu priču da je zapamtiš, ali nisan ti ja praznovjerna. Mislim da su ljudi godinama ovu priču izminili i prikrojili. Nešto je istina, nešto nije. Nema ti nijednog dokaza da su naši Katići oni koji su kumovali Arnirovom kamenovanju u Dubravi. Nema zapisa ni slova o tome! Ti bidni ljudi nisu nikom ništa skrivili. Prije će bit da se desija potres odnosno prirodna katastrofa, kakve se i danas događaju. Planina je napukla i srušila se na njih usrid noći, dok su spavali. Dite moje, Mosor zna bit miran godinama, stoljećima, a onda pokaže svoju divlju ćud. Mosorske grede lomljive su ka i ljudska sudbina, a stine privrtljive ka i ljudska ćud. Stanovnici Pustih Katića neka počivaju u vječnom miru".
Dobro sam zapamtio ovu bakinu priču, uvijek bi mi glavom prolazila kada bih planinario ovih područjem Mosora. No puno godina i desetljeća nakon mog prvog susreta s ovom pričom shvatio sam da su Pusti Katići zaintrigirali i ljude koji se bave proučavanjem povijesti. Tako povijesne karte i zapisi u razdoblju od više stotina godina, mahom od 13. do 16. stoljeća spominju zaseok Katići iznad Žrnovnice. Nakon toga Katići na Mosoru se spomiju isključivo kao toponim što bi moglo značiti da je zaseok iz nekog razloga nestao u 16. ili 17. stoljeću. Danas dosita ne postoji niti jedan pisani trag koji može potkrijepiti legendu o promjeni prezimena plemena Kačić u Katić ni njihovo preseljenje u Žrnovnicu.
Susret s Pustim Katićima
Više od 35 godina od bakine priče pred Miličevića jamom, odlučio sam prvi put uživo vidjeti Puste Katiće. Prvo sam se informirao o točnoj lokaciji, a ona je zbog postojećeg protupožarnog puta dostupna automobilom. Lokalitet Pusti Katići nalazi se stotinjak metara prije crkvice Sv. Fabjana i Sebastijana, a prošlo mi je kroz glavu da bi valjalo proučiti zašto se ova crkvica izgradila u 17. stoljeću baš u blizini mjeseca na kojem se dogodila navodna tragedija.
Znam samo da sam te noći, prije odlaska u Puste Katiće imao vrlo čudan osjećaj zbog kojeg sam i vrlo loše spavao. Pomisao da je toliko ljudi stradalo na takav način je užasavajuća, gotovo nepodnošljiva. Fotograf i ja smo krenuli u 10 ujutro, a autom smo stigli ispod lokacije relativno brzo i jednostavno. Parkirali smo autu na proširenju uz makadam i uzeli opremu za snimanje. Prvo smo se spustili ispod lokacije na kojoj se i danas jasno vidi strašan kameni odron i lavina. Iako je većina kamenih gromada neposredno ispod grede koja se odronila, kamenih gromada ima čak i ispod makadama. Lokaciji smo odlučili priči s donje strane, tako da se uspinjemo prema njoj. Teren je vrlo obrastao i ovaj kratki uspon nije bio jednostavan. Za desetak minuta stižemo prvo do kamenog zida koji opasava cijelo područje s južne strane.
Pitam se je li to zid koji su izgradili stanovnici Katića ili se ipak radi o nečemu mlađemu. Vjerujte, samo pogled na Puste Katiće izaziva strahopoštovanje. Jasno se vidi da se odlomio ogroman komad litice i to cijelom dužinom, a pojedine kamene gromade vjerojatno su padale toliko daleko da su se zaustavile blizu prvih kuća u Žrnovnici, na današnjem Privoru. Ako je ispod ove grede netko živio ili boravio, nije imaš baš nikakve šanse. Pojedine kamene gromade su široke i nekoliko desetaka metara. Bez obzira na sve, fotograf i ja smo zaključili plato ispod grede nije velik i na njemu je moglo biti smješteno tek nekoliko kuća. Na krajnjem sjeveroistočnom rubu ovog masovnog odrona, jedna stijena je zapela za drugu, čineći tako "mosorska vrata", kako sam ih nazvao, po uzoru na slavna Hajdučka vrata na Čvrsnici. Tko zna hoće li itko ikada istražiti Puste Katiće i pokušati odgonetnuti njihovu tajnu - nalaze li se dosita kuće ispod ovih golemih kamenih gromada...
KATIĆI - IZMEĐU POLJICA I SPLITSKE KOMUNE
Sporovi oko sela Katići tijekom prve polovice 15. stoljeća predstavljali su jedno od ključnih pitanja u razgraničenjima između Splita, Poljica i kliskog područja. Katići su se nalazili sjeverno od vrela Žrnovnice, na prostoru gdje su se stoljećima dodirivale jurisdikcije različitih vlasti: nekoć kneževa Klisa, potom Nelipića, a istodobno su na to područje polagali pravo i Splićani te Poljičani. Takav položaj sela pretvorio ga je u stalnu točku napetosti.
U dokumentima iz 1430-ih jasno se vidi kako su Poljičani pokušavali proširiti svoje granice prema zapadu, oslanjajući se na tradiciju posjedovanja i feudalnu naslijeđenu praksu. Istodobno, Split je, pod mletačkom vlašću, nastojao osigurati nadzor nad cijelim područjem uz gornji tok rijeke Žrnovnice. To je bilo područje od iznimnog značenja: pružalo je stratešku kontrolu nad prolazom prema unutrašnjosti, ali i nad komunikacijama prema Klisu i Morlaku. Zbog toga se pravna i teritorijalna pitanja pretvaraju u širi politički problem.
Posebno je važna isprava iz 1433. godine, u kojoj se navodi kako Poljičani priznaju da selo Katići „oduvijek i sada pripada splitskoj komuni“. Međutim, do takvog priznanja nije se došlo jednostavno. U raspravama su sudjelovali predstavnici Splita, mletački dužnosnici i poljički predstavnici, a u pozadini je stajala i napetost sa Nelipićima, koji su u istom razdoblju izgubili dio svojih posjeda. Smatra se da su Poljičani, suočeni s pritiscima i željom da izbjegnu otvoreni sukob, pokazali pragmatičnost te odustali od najzapadnijih zahtjeva.
Odluka iz 1433. ujedno je otvorila pitanje gdje je uopće išla stvarna granica između Splita i Poljica. Je li to bila rijeka Žrnovnica? Ili crta koja je zahvaćala više prostora na istok, uključujući i sela poput Kučina, Glavica i Katića? Dio istraživača smatra da Split sve do 15. stoljeća nije izravno graničio s Poljicima u ovom području, jer su se između nalazili kliski posjedi. Tek kad je kliska moć oslabila, granica Splita „pomaknula se“ prema istoku, pa je problem razgraničenja s Poljičanima postao aktualan.
Sukobi nisu bili samo administrativne naravi. Zabilježeno je i nanošenje štete posjedima, uzajamne pritužbe i pregovori pred mletačkim vlastima. Split je u više navrata tražio da se precizno odredi granica – najprije prema Klisu i Omišu, a tek potom prema Poljicima. Stoga je slučaj Katića svojevrsni presjek povijesnih procesa: slabljenja feudalnih velikaša, jačanja komunalnih gradova te stalnog prilagođavanja stvarnih i „povijesnih“ granica.
U konačnici, sredinom 15. stoljeća, kad mletačka vlast učvršćuje nadzor nad dalmatinskim gradovima, situacija se stabilizira. Katići se sve češće navode kao dio splitskog teritorija, iako je sjećanje na dugu povijest prijepora ostalo. Selo je tako postalo simbol rubne zone — prostora na kojem se susreću politički interesi, tradicija posjedovanja i pravno-administrativne pretpostavke, što najbolje oslikava složenost srednjovjekovnih granica između Splita, Poljica i Klisa.
Na dubravskom kominu
Nakon povratka iz Pustih Katića, moj pogled prema tom dijelu Mosora koji gledam gotovo svaki dan više nije bio isti. Pogled na ljepote ovih padina, na čudesne litice i grede, sada je dobio sasvim novi kontekst. Taj nemir koji sam osjetio uoči pohoda Pustim Katićima nije jenjavao. Stigao sam osjetio potrebu posjetiti Dubravu, i to točno mjesto na kojem je Sveti Arnir ostavio svoj život. Tko će bolje znati gdje se točno nalazi to mjesto od samih stanovnika Dubrave?!
U kasno popodne dočekala me Dubrava u svome zimskom miru. Dubrava, samo jedna od mnogih u Hrvatskoj, dobila je ima po dubu, starom nazivu za hrast, kada prolazite uzduž ovog dugačkog sela ne možete ne zamijetiti hrastove od kojih su neki višestoljetni. Stigao sam do kuće mojoj starih prijatelja gdje je na kominu je već gorjela vatra. Na klupi uz ognjište sjedio je Stipe Juginović, a kraj njega njegov unuk Bruno, koljena skupljenih pod bradu, kao da se želi smjestiti što bliže djedu i toploj vatri.
“Dobro mi doša u Dubravu,” rekao je Stipe, i ustao onako kako ustaju ljudi navikli na ljuti krš ovog kraja, ali s nekom prirodnom čvrstinom. Bruno me pogledao, procijenio, pa se odmah vratio vatri.
Sjeli smo. Vatra je tiho gorjela, iskre pucketale, a dim se provlačio kroz stari dimnjak. Nisam dugo okolišao.
“Bio sam u Pustim Katićima,” rekao sam. “I znate... čuo sam razne legende, pa i one o povezanosti omiških Kačića s Katićima...“.
Stipe je nakratko raširio oči, kao da mu je jasno prije nego što sam završio rečenicu.
“Priča je priča,” rekao je. “A papir je papir.”
Taj njegov jednostavni rez odmah je skinuo dio tereta s mene. Jer to je bila ista rečenica koju je baka govorila, samo je ovaj put bilo bez zadrške.
“U predaji se to veže,” nastavio je, “ali nema ti, sinko, pravog traga da su naši Katići ikakav ‘preimenovani’ ogranak. To se ljudima lipo složi: kamenovali svetca – završili pod kamenom. Zvuči ka pravda. Ali povijest nije uvik tako uredna.”
Bruno se tada prvi put umiješao, dječje izravno:
“A, ko je taj Arnir?”
Stipe pogleda unuka, omekša mu glas i okrene priču tako da je može shvatiti i unuk.
“Arnir ti je bija nadbiskup Splita,” rekao je. “Doša je davno, jako davno. Krajem 12. stoljeća još. To ti Srednji vijek. I nije se boja reć moćnima da nisu u pravu.”
Tu sam sjeo na bančić s jastukom i slušao starog prijatelja. Stipe je pripovijedao kao koji jako dobro poznaje ovu građu: vidjelo se i čulo da je iz sebe izvlačio ono što mu je godinama sjedilo u glavi.
Pričao je da je Arnir u Split došao kao čovjek Crkve, da je od pape dobio palij, znak metropolitanske vlasti, i da se smatra da je na čelo Splitske nadbiskupije došao oko 1175. godine.
“Bio je, kažu, sposoban i hrabar čovik prije svega,” dodao je Stipe, “i naviknut na red.” U znanstvenim prikazima spominje se da je prije Splita bio monah, a potom i biskup u talijanskom Calliju.
A onda je Stipe krenuo pričati ono što me je najviše zanimalo.
“Vidiš, prijatelju,” rekao je, “nije ti to samo priča o svecu. To ti je i o našim Poljicima, o tome kakvi su ljudi.
Ubrzo nakon dolaska u Split Arnir je otišao u Konstantinopol caru Emanuelu Komnenu – ne iz hira, nego zato što su takvi bili odnosi moći u Dalmaciji onoga doba, i zato što je Splitu bilo važno imati crkvenog poglavara koji zna pregovarati i držati položaj. Dobar dio obale tada je bio pod Bizantom. Putovanje se vjerojatno zbilo 1176. godine, a moraš znati da je taj odlazak u glavni grad Bizanta Splićanima bio jako važan. Naime, upravo su „zaratili“ sa prethodnim biskupom jer je odbijao to napraviti!
Stipe je to rekao jednostavnije:
“Da bi uopće moga čuvat Split i Crkvu, mora si znat kome pripadaš, ko će te zaštit kad zatriba.”
A onda je na red došao Mosor.
"Arnir se, prema pisanju Toma Arhiđakona, nije mirio s tim da se crkvena imovina uzima 'po navici', silom ili prijetnjom. I kad su sporovi oko zemljišta eskalirali, Arnir nije osta u sigurnosti grada, nego je osobno otiša obilazit i označavat sporne posjede na Mosoru. U tom je sukobu najveću ulogu imao Nikola Kačić, u predaji često poistovjećen s omiškim Kačićima, a u priči se spominju i njegovi kmetovi Reljići.
E tu ti se dogodi ono najgore,” rekao je Stipe i spustio glas.
Arnir je, prema predaji i zapisima o mučeništvu, doživio prvo užasne verbalne uvrede, a one je krenulo s kamenjem, Kleknuo je i molio, ali milosti nije bilo, kamenje je nastavilo padati. Na posljetku je preminuo od posljedica kamenovanja. Njegov tijelo je nakon kamenovanja bilo zatrpano gomilom kamenja“.
Bruno je progutao knedlu.
“A zašto su to napravili?”
Stipe ga pogladi po kosi, kao da mu želi objasniti nešto što se ne objašnjava lako.
“Zato šta se nekad čoviku zamrači um, a to se upravo tada dogodilo.”
Nisam htio prekidati, ali sam ipak upitao Stopu.
“A voda?”, upitao sam. “I tragovi koljena u kamenu?”
Stipe klimne glavom.
“E, to ti je ono šta je ostalo nakon Arnira kao dokaz njegove svetosti. Viruje se da su u kamenu na kojem je klečao ostali otisci njegovih kolina. Govori se da je na mjestu mučeništva provrla voda, a da se u crkvi u Dubravi, ispred glavnog oltara, nalazi “živa voda” kojoj se pripisuju iscjeljenja, te da se koljena “vide” na kamenu koji voda kvasi.
Stipe je to opisao kao netko tko ne uvjerava, nego prenosi:
“Ne moraš virovat u sve, ali kad dođeš, osjetiš mir. A mir je nekad najveći dokaz da je nešto bilo važno.”
Ponovio je da je crkvica sv. Arnira u Dubravi sagrađena na mjestu mučeništva, da se prvi put spominje u 17. stoljeću, i da je tvrdoglavo postojana, kao da se namjerno suprotstavlja nasilju koje je ondje nekad zbilo.
Kad je vatra malo splasnula, Stipe se dignuo.
“Hajmo, pokazat ću ti.”
Vani nije bilo onako hladno kako zna biti u ovom dijelu godine. Do crkvice se ide cestom prema istoku, potom se skrene na makadam prema jugu. Tu smo parkirali auto i dalje krenuli pješice. Kako smo se približavali, prestali smo razgovarati. Hodali smo na samom kraju kratkog zimskog dana, uz posljednje zrake sunca. Negdje u daljini pas je zalajao, a onda opet – ništa.
Crkvica sv. Arnira dočekala nas je kao oaza tišine: kameni klesanci, preslica za jedno zvono, rozeta na pročelju, bez velikih ukrasa – kao da je namjerno skromna da ne bi odvlačila pogled od onoga što je unutra. Ima dva oltara te vrelo žive vode ispred glavnog oltara.
I onda sam je čuo: vodu. Ne kao pravi potok nego blagi krški brzac koji uporno šapuće rečenice koje ni vrijeme nije uspjelo dešifrirati.
Sama crkvica smještena je na usjeku između dvije uzvisine, a upravo se na istočnoj uzvisini nalazi velika ilirska gomila. Dokaz je to kontinuiteta i svetosti ovog mjesta tijekom tisuća godina. Znao sam, ništa nije slučajno.
Stipe je šutio, ali sam osjetio da mi ostavlja prostor da osjetim mir vremena i prostora.
Bruno je šapnuo, kao da se boji da će glas pokvariti tišinu:
“Je li to... Arnirova sveta voda?”
Stipe se nasmiješi.
“Ljudi kažu da je. A ja ti kažem, možeš se i ti napiti, pitka je.”
I u tom trenutku, dok sam slušao tihi žubor potočića koji prolazi uz crkvu, osjetio sam onaj mir koji sam tražio. Ulio sam bočicu vode s potoka koju sam odlučio ostaviti u Pustim Katićima kada se gore popnem sljedeći put.
Već smu me više puta zvali u Dubravu na blagdan Sv. Arnira, a sada sam to konačno i prihvatio.
“Doći ću Stipe, obećavam. Četvrtog kolovoza stižem u Dubravu. Znam da će tada ovdi bit drugačije, nego sada, usred zime“.
Stipe me je zagrlio i pozvao u toplinu svoga komina gdje smo cijelu večer nastavili pričati o čudesnoj povijesti Dubrave i cijelih Poljica.
