Splitski svećenik Ante Žderić komentirao je Praznik rada, a njegovu posljednju objavu možete pročitati u nastavku:
Redovi za grah i ocvale glazbene zvijezde. Gužve pred štandovima s vojničkim kazanima iz kojih se širi miris začinjen pokojom jeftinom kobasicom. Bijeli kruh nezgrapno u brzini izlomljen na debele šnite/fete. Lokalni političari s umjetno namještenim osmijesima od kojih ih već bole ukočeni mišići lica. Dijele vrući grah u jeftinoj plastičnoj ambalaži. Atmosfera jeftinog. Građani starije životne dobi strpljivo čekaju u redu. Konačno će dobiti besplatan obrok, u nadi da nije previše začinjen, radi probavnih smetnji koje ih muče. Kasnije će komentirati da je grah prije bio bolji. Majke prostiru dekice po livadi dok djeca jure i vrište uokolo. Sve odiše atmosferom koja upadljivo želi dočarati život „sretnog naroda“. Nešto nalik Potemkinovim selima u vrijeme carske Rusije. Uočljivo je da nigdje nema građana višeg društvenog statusa. Samo obična raja. Jeftine proslave nisu za njih. Točno – u Hrvatskoj se slavi Praznik rada. Prvi je Maj.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Iako ovaj praznik/blagdan nema nikakve veze s crvenim sustavom iz prošlosti (počeo se slaviti povodom masakra policije nad radnicima u Chicagu 1889.), mnogi ga danas prešućuju. Neki među tima su ga do 1990. upadljivo naglašavali, slaveći „najvećeg radničkog sina naših naroda i narodnosti“. Valjda je to plod malograđanskog nazora na vlastite društvene manevre, od kojih neke treba prekriti velom omerte, zavjerom šutnje. Valjda se ono o čemu se ne govori nije ni dogodilo. Danas isti podižu neke druge zastave.
U isto vrijeme radno sposobno stanovništvo, koje je imalo priliku, moglo, htjelo i znalo, iseljava u zemlje zapadnog svijeta. Njima napadno domoljublje, kojim se djeljitelji graha kite, nije omogućilo dostojanstven život u zemlji koja kupuje borbene avione. Oni se „nisu snašli“ ni „jamili“. Oni su ostavili svoje bližnje, odrekli se snova i nada o pravednoj domovini, stisnuli zube i krenuli u tuđinu. Kao i njihovi očevi i djedovi. Njihova radna mjesta popunili su stranci iz azijskih zemalja.
Za to vrijeme u domovini duh Mao Ce Tunga prijeteći vrišti o kulturnoj revoluciji koja bi nam u prvi plan stavila vojsku i rat. Možda nam vrate legendarnu emisiju za vojnike nedjeljom prijepodne „Dozvolite da se obratimo“.
Dakako, radnice „Orljave“, „Cetinke“, „Kamenskog“ i sl., koje su domoljubni poslodavci izbacili na ulicu, nitko ne spominje. Zbog njih neće zasjedati nikakve komisije s nazivima na latinskom, koje će poslije davati izjave. One nikoga ne zanimaju. Njih su domoljubni u parlamentu svojedobno smjestili na „madrace“. Tim istim radnicama su oteli tvornice i uništili radna mjesta. To su nazvali privatizacijom. Dok su radnička djeca ginula braneći Domovinu u ratu. I sada se tim prvima treba ljubiti ruke, dok se revno kunu, sada ne u Bravara, nego u Boga. Kako stvari stoje. ubrzo će ga oni popljuvati i odreći ga se. Čim im više ne bude od koristi kititi se njegovim imenom.
Namještanja poslova i natječaja, otkazi, mobbing, nekompetentnost, kupljene diplome, seksualno uznemiravanje radnica, potplaćenost, iskorištavanje, ponižavanje, mizerne mirovine, uhljebi bez dana staža i znanja ...
To je slika našeg društva. Parole o politici i nekom domoljublju od onih koji su pokrali radnike. Razmišljam što teći i kako čestitati blagdan svetog Josipa Radnika - Praznik rada… U ovom vremenu krize i sveopćeg beznađa kako tolikima nezaposlenima, onima koji rade, a ne primaju plaće, tolikima izrabljivanima, prevarenima i iznevjerenima od strane poslodavaca i vlasti – kako uopće govoriti o blagdanu kojim obilježavamo vrednotu rada?!
Želim čestitati svima onima koji pošteno rade i žive od svojega rada kao i onima koji bi htjeli raditi ali nemaju priliku za to. Temelj te nade nije u prošlim i sadašnjim vlastima Pokradene Naše, nego u Bogu koji nikad ne ostavlja čovjeka. On, koji je svojim rukama kao čovjek radio tesarske i druge poslove, i sam je iskusio bremenitost i žuljevitost života od rada. Znam da nam to povjerenje u Boga neće osigurati današnji ručak ili novac za režije i školovanje djece, ali to nam povjerenje daje nešto dublje – otvara nam obzor nade! Radije bih bio siromah sa životom ispunjenim smislom i nadom, nego najbogatiji čovjek besmislenog i praznog života…
Svima vama koji ste iskusili i znate cijeniti rad koji oplemenjuje čovjeka i izgrađuje osobu i svijet, neka je blagoslovljen ovaj Blagdan rada… Iako je teško, ujutro ustanite s osmjehom na licu.
Svima koji živite od svoga rada, od srca čestitam blagdan sv. JOSIPA RADNIKA - MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA!
Bog blagoslovio vaše radničke žuljeve, putove i trude, a naš sveti Meštar Stolar bdio nad vama! Nikad se nemojte umoriti u borbi za svoja radnička prava. Tlačenje radnika je pljuvanje na Boga.
Moja reakcija na članak je...
