Splitski svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, don Ante Žderić, osvrnuo se na fenomen navodnih Gospinih ukazanja u Međugorju.
[interaction id="5b7070a2afc9e431e21cb246"]
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti i autenično:
"GOSPA IZ NAŠEG DVORIŠTA"
U gotovo svim domaćim medijima nedavno je prenesena vijest o dolasku papinog pastoralnog izaslanika, nadbiskupa Hosera, u Međugorje i pismu Mostarsko-duvanjskog biskupa msgr. Ratka Perića, kojim je još jednom potvrdio službeni stav nadležnih vlasti mjesne Crkve o neautentičnosti međugorskih ukazanja. Već je papa Benedikt XVI 2010 .godine osnovao međunarodnu komisiju koja bi pokušala utvrditi činjenice vezane uz fenomen Međugorja. Na čelu komisije bio je kardinal Camillo Ruini.
Pitanje međugorkih događaja vezanih uz navodno ukazanje Blažene Djevice Marije (BDM - Gospe) već gotovo puna tri desetljeća ne prestaje intrigirati domaću i svjetsku javnost, jednako i vjernike i nevjernike. Nažalost, to je pitanje jedan od razloga duboke podjele i među vjerničkim dijelom našeg društva. Biskupska konferencija bivše Jugoslavije je na zasjedanju u Zadru 1991. zaključila kako se na temelju dotadašnjih istraživanja ne može utvrditi nadnaravnost događanja u Međugorju, istaknuvši da se slučaj treba nastaviti motriti. Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić na tragu je službenog stava Crkve. Javnost je, generalno gledano, podijeljena s obzirom na navodna Gospina ukazanja; ljudi takvu ideju ili beskompromisno prihvaćaju ili kategorički odbijaju.
Što je istina?
Podsjetimo; šestero djece iz Međugorja ustvrdilo je da im se Gospa prvi put ukazala 24. lipnja 1981. godine. Pojedini od vidjelaca i danas, preko trideset godina kasnije, tvrde da im se i dalje ukazuje sama - Majka Božja. Do sada se, prema njihovim tvrdnjama, Gospa ukazala preko 40 000 puta! Što je u svemu tome istina?!
Procjenjuje se da je Međugorje do sada pohodilo više od 30 milijuna hodočasnika. Ima li nutarnje povezanosti između pitanja ukazanja koja, navodno traju, i priljeva hodočasnika?! Bi li oni dolazili da je Međugorje svetište bez da se Gospa „nužno“ ukazuje?!
Za ispravno vrjednovanje međugorskog fenomena potrebno je dobro poznavati povijesnu društvenu, političku, vjersku, crkvenu, teološku, socijalnu i psihološku pozadinu događaja, vremena i prostora o kojima je ovdje riječ.
Katolički kraj
Zapadna Hercegovine od pamtivijeka je bila vjernički, katolički kraj. Tamošnji je čovjek, posebno u socijalističkoj Jugoslaviji, bio prisiljen iseljavati u potrazi za poslom i sigurnošću kojeg mu je komunistički sustav uskraćivao zbog izražene nacionalne i vjerničke svijesti.
S druge strane, hercegovački je čovjek duboko povezan sa svojom vjerom i Crkvom, koju na tom prostoru još od srednjeg vijeka i predturskog vremena vode svećenici-franjevci. Franjevci su za hercegovačkog vjernika simbol Crkve kojoj pripada. Na neki način, franjevci podrazumijevaju kako imaju povijesno i moralno pravo isključivo voditi pastoralnu skrb za tamošnje vjernike.
Kada je Austro-Ugarsko Carstvo 1878. godine okupiralo i 1908. godine anektiralo Bosnu i Hercegovinu, u tu je zemlju uvedena redovita crkvena uprava (podjela na biskupije) koja je pod turskom vlašću stoljećima bila onemogućavana. Tako su 1881. osnovane Vrhbosanska, Mostarsko-duvanjska i Banjolučka biskupija, uz Trebinjsko-mrkansku koja je nekako preživjela stoljeća osmanlijske vlasti. Tada je određeno da polovicu župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji franjevci prepuste biskupskim svećenicima. To se u toj biskupiji ni do danas nije dogodilo, premda godine 1976. papa Pavao VI obnavlja dekret pape Lava XIII iz 1881. o prepuštanju polovice hercegovačkih župa biskupskim svećenicima.
Zasebna religijska zajednica bez zajedništva s Katoličkom Crkvom
U međuvremenu dio franjevačkih župnika odbija poslušnost mostarsko-duvanjskom biskupu. Do danas devetorica njih upravljaju odmetnutim hercegovačkim župama, premda su izbačeni iz franjevačkog reda i kažnjeni obustavom (zabranom) služenja svetih sakramenta od strane Svete Stolice. Oni funkcioniraju kao zasebna religijska zajednica bez zajedništva s Katoličkom Crkvom. Čak su prije desetak godina bili doveli lažnog biskupa koji je mladima podijelio sakrament krizme (potvrde)! Nevaljano, dakako.
Tijekom 1970-ih u bivšoj Jugoslaviji dolazi do ublažavanja rigidnog stava komunističkih vlasti prema Crkvi. Tito posjećuje papu Pavla VI 1974. godine i Jugoslavija obnavlja diplomatske veze s Vatikanom. Velika vjersko-narodna slavlja održana su 1976. u Solinu i 1979. u Ninu. Crkva doživljava nutarnju obnovu ponesena reformama Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Za papu 1978. biva izabran Poljak Ivan Pavao II.
U proljeće 1980. umire Tito. Bio je to početak kraja Jugoslavije i komunizma. Samo godinu dana kasnije (1981.) na Kosovu izbijaju nemiri, a upravo te godine, na stogodišnjicu uspostave BiH biskupija i naloga da se polovica hercegovačkih župa prepusti biskupskim svećenicima (1881. - 1981.), dolazi vijest da se ukazala Blažena Djevica Marija (Gospa). Gdje? Nigdje drugdje nego u srcu Hercegovine - u Međugorju.
Usporedba s Fatimom
Navodna Gospina ukazanja kao da upadljivo žele sličiti na ukazanja u Fatimi. Majka se Božja ukazuje skupini djece u prirodnom ambijentu. U Međugorju je broj djece dvostruko veći nego u Fatimi: dok je u Portugalu bilo troje djece, ovdje ih je šestero. Kao da broj djece želi naglasiti autentičnost onoga za što tvrde da su vidjeli.
U Fatimi Majka Božja djeci objavljuje poruke važne za cijeli svijet; govori o tada buktećem Prvom svjetskom ratu, nadolasku bezbožnih društvenih sustava i budućnosti same djece-vidjelaca. U Međugorju Gospa, istina, upućuje poruku kojom poziva na obraćenje, ali, začudo, govori djeci i to kako dvojica franjevaca za koje se tada u Mostaru vodio crkveni stegovni postupak, nisu ništa krivi! Pitamo se kako je moguće da se Gospa ukazala kako bi intervenirala u korist dvojice kanonski neposlušnih redovnika?! Kako nije intervenirala i kasnije, kad su odmetnuti franjevci u Hercegovinu doveli lažnoga biskupa?!
U Fatimi je Gospa najavila događaj koji će potvrditi autentičnost njezinih ukazanja, kao i smrt dvoje od troje vidjelaca. Ti su se događaji zaista i zbili (igra sunca). U Međugorju ni o kakvim znakovima nije bilo riječi.
Nadnaravne Božje intervencije uvijek su u službi Crkve, njenog mira i napretka svih vjernika. Međugorska ukazanja, ukoliko ih je bilo, nisu donijela mir u Crkvu, nego su produbila raskol. Gdje je istinska Božja prisutnost, tamo je zajedništvo i poštovanje.
U od Crkve priznatim Gospinim ukazanjima (Guadalupe, Fatima, Lourdes) Majka se Božja ukazala nekoliko puta. Vidioci iz Međugorja tvrde da im se do danas ukazala gotovo 40 000 puta! Koliko bi se u 40 000 razgovora toga moglo reći! Ipak, Gospa, kako vidioci tvrde, nikad nije spomenula kritična pitanja, poput crkvenog raskola u Hercegovini!
Kontemplativni redovnički život vidioca
Iskustvo susreta s nadnaravnim, kao što je ukazanje Majke Božje, čovjeka ne može ostaviti bez životnog odgovora. Vidioci iz Lourdesa i Fatime do kraja života bili su se povukli u kontemplativni redovnički život, trajno ostajući osupnuti susretom s nebeskim stvarnostima utjelovljenima u susretu s Gospom. Ti su vidioci kasnije od Crkve proglašeni blaženima i svetima. Međugorski vidioci nisu krenuli takvim putem. Zasnovali su svoje obitelji, a neki od njih danas žive izvan Bosne i Hercegovine. Neki od njih postali su vjerske zvijezde čija se pojava i blagoslov iščekuju poput onog papinskog. Svi žive u dobro situiranim obiteljima. Gospina ukazanja njima su postala svakodnevica. Kad ti se neko ukazuje 40 000 puta, pomalo na to otupiš.
Svetišta u Fatimi i Lourdesu zadržala su sakralnu dimenziju svojega prostora. Međugorje je postalo središte trgovine vjerskoga kiča.
Prije Gospinih ukazanja Lourdes, Fatima i Guadalupe bili su zabitna mjesta s malim crkvicama. U zabitnom Međugorju prije navodnih ukazanja izgrađena je monumentalna crkva-bazilika. Znači li to, možda, da se gradilo jer se ukazanje očekivalo?!
Mnogi autentičnost Gospinih ukazanja u Međugorju argumentiraju velikim brojem obraćenja i hodočasnika koji su to svetište do sada pohodili. Nije li svako svetište mjesto molitve, hodočašća i obraćenja, od male i neugledne seoske crkvice do grandiozne katedrale?!
Mnogi istu stvar opravdavaju međugorskim ambijentom molitve i pobožnosti. Svako mjesto molitve i pobožnosti također odiše ugođajem koji nalazimo u Međugorju.
"Sad će ona"
U jednom je razgovoru pokojni kardinal Franjo Kuharić namjerno produljio razgovor s jednom od vidjelica kako bi došlo vrijeme u koje je Gospa rekla da će se ukazati. Kad se Gospa "nije držala" dogovorene ure ukazanja i kardinal Kuharić pitao vidjelicu kako je to moguće, a odgovor je bio: „Sad će ona!“
Primjere poput spomenutih mogli bismo nabrajati do u nedogled. Tko želi znati više neka pročita knjigu Nikole Bulata, člana crkvenog povjerenstva za ispitivanje autentičnosti međugorskog fenomena. Čovjek je tamo izložio niz činjenica bez suvišnih komentara.
A Gospa?! Majka je Božja svugdje ista, i u maloj seoskoj crkvici i u velikom i popularnom svetištu. Ona djeluje samozatajno, našem pogledu i dokazivanju skriveno, uvijek upućujući na svoga Sina. Zbog toga pitanje Gospe uvijek ostaje pitanje vjere, ne znanosti i dokazivanja. Osobno često posjetim Međugorje i nikad – ali nikad – nemam potrebu da mi se na tom divnom mjestu, ili bilo gdje drugdje, Majka Božja dokazuje nadnaravnim ukazanjima. Nisam nipošto mjerilo vjere, ali nastojim biti trezven u pitanju svega što bi moglo prijeći u religiozni fanatizam.
Potreba za mirom, zdravljem i smislom
Vjerniku su sakramenti i molitva ono što vodi miru na ovom svijetu i spasenju u vječnosti. U tom je smislu Međugorje dragocjeno mjesto. Upravo je možebitno manipuliranje Bogorodičinim svetim likom - upravo Gospino degradiranje. A čovjek u svojoj potrebi za zdravljem, mirom i smislom spreman je sve učiniti, svuda poći. Žalosno je kad se s takvom potrebom netko igra.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1021464324697201&set=a.132122106964765.26094.100005009280483&type=3" bottom="30"]
