Ivici Matkoviću, splitskom alpinistu, penjaču i čovjeku koji svoj svakodnevni posao obavlja na, običnim ljudima nedodirljivim visinama, pozavidio bi čak i Batman jer on se penje bez ikakvih pomagala oslonjen na deset svojih prstiju, um i srce.
Šira ga javnost zna po tome što je posljednjih godina gotovo pa postao zaštitni znak svih bitnijih događaja u društvu, pa tako uoči Dujine fjere na kampanelu najviše splitske katedrale postavlja hrvatsku trobojnicu, a to isto radi i na stadionu Poljud. Nedavno je Dujin niz kampanel spustio i rozi fjok u čast humanitarne utrke Race for the cure, a prije nekoliko je dana sa svojim timom, Tonijem Pranićem i Zrinkom Grubišić, u Sinju u čast proglašenja male bazilike osvijetlio zvonik Čudotvorne Gospe Sinjske kako bi se mogao vidjeti sa sve četiri strane svijeta.
Osim što je alpinist penjač, speleolog je i špiljar, te član Planinarskog društva Mosor u kojem je počela njegova ljubav prema visinama. U Splitu je glavni za sve vrste popravaka i obnova na visinama. Sa svojim je prijateljima početkom 90- ih godina počeo razvijati slobodno penjanje po prirodnim stijenama iz čega je nastao Penjački klub Marulianus Split. Iza njega su brojna natjecanja i osvajanja medalja u bivšoj državi kao i u Hrvatskoj.
Ljubav prema prirodi i planini
Kao dijete je stanovao prvo u Varošu, pa zatim u Ćiril-Metodovoj ulici gdje bi kao dječak spašavao životinje koje bi "zaglavile" na krovovima kuća. Bez problema bi se popeo na krov kuće i najnježnije što je mogao spustio mačku ili goluba. U tom mu je periodu do ruku došla knjiga novozelandskog planinara Edmunda Hillaryja koji se 1953. godine sa Sherpom Tenzing Norgay prvi popeo na najvišu planinu svijeta Mount Everest.
- Vidio sam da me privlači priroda i planine. To je doista najljepše. Stijene i planine u različitim godišnjim dobima izgledaju posve drugačije. Imaju svoju ljepotu poput slike. Počeo sam planinariti u osnovnoj školi u kojoj je naš nastavnik predmeta Priroda i društvo, sada pokojni Miljenko Raljević, uočio da njegovi učenici vole prirodu i planine. U tadašnjoj smo školi Ranko Orlić osnovali sekciju pioniri-planinari pri Planinarskom društvu Mosor. Obišli smo Kozjak, Mosor i Biokovo na kojima smo imali orijentacijska natjecanja u kojima smo tražili skrivene točke.
Poljubi križ
Ubrzo je upoznao Stipu Božića, Duška Hrnjaka, Gorana Gabrića, sa potonja dva je počeo odlaziti i u špilje i na stijene. Osim po slovenskim Alpama penjao se i po svim ostalim europskim planinama i stijenama, pa i po Mont Blancu. Planinarstvo mu je puno pomoglo da se što bolje penje po stijenama. Prisjeća se kako su penjači iz Ljubljane, Zagreba i Splita bili najjači alpinisti i speleolozi u nekadašnjoj državi, a kada je došao Domovinski rat većina je pristupila dragovoljcima. Najbolje su poznavali prirodu i život u njoj, pa su obučavali specijalce kako preživjeti u divljini.
Priznaje da je uvijek zahvalan kada uspješno dotakne cilj na stijeni zbog čega se prekriži i poljubi križ. Puno mu pomaže i optimistično razmišljanje. Sve gleda očima ljubavi, a njegova ljubav je penjanje. Motiv mu je uspjeh, a um i srce su mu nevidljiva snaga. Iako je prilikom penjanja u početku imao osjećaj straha s vremenom ga je uspio suzbiti.
Osim popravaka i osvjetljavanja zvonika, postavljanja zastava na vrhove zvonika ostat će zapamćen i po tome što je postavio najveću, 855 metara dugu, kravatu na svijetu oko arene u Puli. U svom svakodnevnom poslu sa svojim timom reže opasna i visoka stabla, te obavlja druge tehničke i komplicirane intervencije.
Darkov stup
Uči nas kako postoji "zakon stijena" po kojem onaj tko se prvi popne na neko područje ima pravo dati ime tom dijelu. Tako su u južnoj Americi, konkretno u Patagoniji jedan smjer nazvali Velebit jer su se najviše penjali u kanjonu Paklenice. U afričkoj državi Mali postoje stupovi koji vire iz sahare na 800 metara visine kao prsti zbog čega se zove Fatima fingers. Jedan od tih stupova, visok 150 metara, su nazvali Darkov stup po kolegi Darku Gavriću koji je stradao pri penjanju.
- Mi smo na najvećoj litici proglasili jedan smjer Croatica tako kada tu dođu neki drugi penjači da se zna da su se tu prvi popeli Hrvati. Penjali smo se svugdje, osim Antarktike gdje uvjeti nisu prikladni penjačima jer se temperatura kreće na -55 stupnjeva, a mi ne smijemo koristiti rukavice pri penjanju. Ja sam se konkretno penjao po liticama SAD- a, Kanade, Čilea, Argentine, Kine, Istočnog Tibeta, Afrike, Australije, čak i po liticama Tasmanije.
I za kraj ništa manje bitno, ali ako niste znali vrijeme je da doznate kako se drugo natjecanje na svijetu u penjanju održalo upravo na stijenama ispod crkve sv. Jere pustinjaka u Park šumi Marjan i to zahvaljujući domicilnim penjačima. Najviše preteči svih penjača - Ivici Matkoviću.
