Dalmacija Danas prati još jedno izdanje manifestacije Splitski cvit. Sedmi put zaredom će biti nominirano i javnosti predstavljeno deset kandidatkinja – latica grada Splita, a finalna manifestacija proglašenja pobjednice bit će upriličena 8. ožujka 2019. godine.

Povezani sadržaj

Iako je zamalo postala stjuardesa, ipak je odabrala drugi poziv, koji je i nakon 30 godina ispunjava. Danas radi na jednom od najtežih i često najtužnijih mjesta u Splitu. Sedma kandidatkinja za nagradu Splitski cvit je glavna medicinska sestra na Zavodu za intenzivnu pedijatriju u KBC-u Firule, Sanja Šolić.

Kako ste reagirali kad ste saznali da ste kandidatkinja za Splitski cvit?

– Gospođa Milena Mratinić me stvarno zatekla pozivom. U toj minuti mi se sve izmiješalo, i ponos i zahvalnost i nervoza, pitala sam je samo “Zašto baš ja?”. To vam ne treba da biste nastavili i radili, a s druge strane vam je drago i počašćeni ste. Meni se nekako lakše radovati tuđim uspjesima nego prihvaćati svoje, pa sam se malo nećkala, ali onda me ona osvojila s s dvije rečenice. Sačekala je da kažem svoje i rekla mi: “Mogu li ja sad vama nešto reći? Ovim priznanjem ste dobili priliku da pričajući o svojem životu, pričate o životu svojih kolegica i svoje struke. Hoćete li tu mogućnost odbiti?”. Na to stvarno nisam mogla reći ne.

Beskrajno sam počašćena ovim priznanjem i ne smatram ga osobno, već kao priznanje sestrinskoj struci i svim samozatajnim ženama koje se godinama trude i daju od sebe ono najbolje. Želim da to znaju.

Na Zavodu za intenzivnu pedijatriju ste od samog njegovog osnutka? Kako je sve počelo?

– Prije 18 godina nismo imali ovaj odjel. Bilo je potrebe, ali nismo imali ni prostorne mogućnosti, ni aparaturu, ni znanja. Djecu smo slali u Zagreb, a ako nisu bila dovoljno jaka da putuju dolazilo je do tragičnih posljedica. Srećom, naš tadašnji šef (današnji ravnatelj KBC-a Julije Meštrović op.a.), koji je tada bio mladi liječnik s dovoljno ambicije i hrabrosti, otišao je vani školovati se i kad se vratio jednostavno je rekao da želi s nama pokrenuti nešto novo. Tako je došlo do pokretanja ovog odjela. Svi smo se krenuli educirati po drugim bolnicama i centrima, krenula je akcija osiguranja sredstava i danas pokrivamo područje od Zadra do Dubrovnika, Hercegovinu, cijelu Zagoru i otoke. Radimo sve zahvate, jedino nam još nedostaje dječja kardiokirurgija, ali pomalo smo počeli i s tim.

Kako izgleda rad na ovom odjelu?

– To je zapravo jedno od najtežih mjesta u bolnici jer to je zapravo mjesto gdje se spašavaju dječji životi, ali, nažalost, i gdje djeca umiru. Iscrpljujući posao, fizički i emocionalno, teško je i često vam na kraju dana ostane samo gomila tuge. Ali kad u borbi za nečiji život pobijedite, e onda zapravo shvatite da morate biti tu. I to vas napuni za sljedećih pet godina. Tako zapravo idemo dalje. Tako su se i meni, najviše učeći od starijih kolega, otvarale oči i danas nastojim svojim primjerom na isti način učiti mlade kolege. Svi mi koji odaberemo ovaj posao nosimo tu ljubav u sebi, a na nama iskusnijima je da kod mladih to usmjerimo, da im pokažemo koliko je naš posao bitan, jer ako bismo se svi okretali od teških situacija, tko bi liječio našu djecu?

Spomenuli ste da ljudi često krivo shvaćaju pojam pedijatrije, misleći da liječite samo bebe. Tko su sve vaši pacijenti?

– Istina, puno ljudi krivo shvaća da mi radimo isključivo s bebama, čak su i moji kući godinama mislili da su mi glavni rekviziti na poslu šuškalica i bočica (smijeh). Na odjelu imamo od novorođenčadi do osoba od 18 godina. To je jedan od razloga zašto je ovaj odjel toliko zahtjevan, jer skrbimo na primjer o prematurnoj novorođenčadi koja se rode s 25 tjedana gestacije, a u isto vrijeme i o momku od 100 kilograma koji je, recimo, stradao u prometnoj nesreći. Tako da moramo imati jako širok dijapazon znanja i vještina, kako općih tako onih vezanih za rad s raznolikom aparaturom.

Kako odjel stoji s potrebnom aparaturom i drugom opremom?

– Dosta smo dobri po tom pitanju. Uvijek može novije i bolje, ali zapravo imamo sve što nam treba. Inače, mi smo praktički stvoreni pomoću donacijskih sredstava dobrih ljudi koji su shvatili važnost ovog zavoda.

Sigurni smo da je svakom medicinskom djelatniku posao jako stresan, ali ipak nekako je najgore kad su pacijenti djeca. Pitaju li vas često kako izdržite raditi svoj posao?

– Jako često. Mene je već počelo ljutiti, pogotovo kad mi dođe netko od kolega s drugog odjela i kaže ajme, kako vi to možete raditi, ja to nikad ne bih mogao. Što to znači? Možda da imaju veće srce od mene? Kad bi se svi tako okretali, onda ne bi bilo dobro. Ja sam nekako već tijekom školovanja znala da želim raditi s djecom. Našla sam uzor u profesorici koja mi je predavala i vodila vježbe na pedijatriji. Ona je u meni probudila tu želju i evo već 30 godina radim posao koji je jako težak, ali me ispunjava.

Inspirirali ste i vlastitu kćer da postane medicinska sestra?

– To mi je najvažnije dostignuće. S ovim poslom zaista puno uskraćujete svoju obitelj. Nije ovo uredski posao da nešto možda možeš ostaviti za sutra i da možeš isključiti mobitel kad kreneš kući. Na Odjelu za pedijatriju zaista uvijek moramo imati dostatan broj ljudi, a baš kao i u svakom poslu, ljudi nikad dosta. Evo sad je doba gripe, ljudi se rabolijevaju, samo mi jave da imaju temperaturu i neće moći doći, a na intenzivnoj ne možemo dopustiti manjak ljudi i događa se da nekome morate uskratiti njegovo slobodno vrijeme, koje je jedva dočekao i za koje je možda planirao nekakvo druženje s obitelji, prijateljima ili izlet s djecom. Nekad su mene tako zvali, a danas sam ja ta koja ima tu ružnu zadaću da organiziram službu i jednostavno nekad moram posegnuti za telefonom i nekome to napraviti. Tako da svi nam zamjeraju: suprug, djeca, prijatelji; u tom su momentu ljuti na vas i na vaš posao. Naravno, s vremenom shvate i to prihvate. Moje dijete nikad nije pričalo da će biti medicinska sestra, nego je pred sam upis u srednju školu došla doma s tom željom. Bila je njezina odluka, ali meni nije palo na pamet da je odgovaram od toga, jer ovaj posao morate željeti i voljeti. Općenito medicinska struka, a pogotovo posao medicinske sestre, predstavlja davanje. Morate puno davati i emocionalno i fizički, ali dobijete stostruko nazad. Ona sad završava Sestrinstvo i ne može dočekati da počne raditi, samo se još traži što se tiče odjela. Zanimljivo je da ne želi raditi s djecom. Ljudi se boje raditi s djecom jer djeca ne mogu reći što ih boli i što osjećaju, nego vi morate sami to nekako predvidjeti, odgonetnuti i pokušati im pomoći, tako da se nekako osjećate ograničeno.

Otkrili ste nam i jednu zanimljivost vezanu uz vašu kći…

– Tijekom njenog školovanja sam slagala njezine teke i pronašla sam jedan sastav. Ne bi mi ona to pokazala, pa mi je baš drago da sam pronašla. Profesorica etike im je dala zadatak da napišu zašto su odabrali baš tu struku. Ona je napisala svašta nešto, ali jedna rečenica mi se usjekla u srcu. Napisala je da je biti medicinska sestra njezina odluka, a da je na to potakla njezina majka i da je gledajući mene shvatila koja je čar tog posla. Meni je to satifakcija samo takva. Onda imate osjećaj da niste fulali u životu.

 

Spomenuli ste sezonu gripe. Jesu li medicinski djelatnici obavezni primiti cjepivo protiv gripe?

– Imamo organizirano cijepljenje, ali nemamo zakonsku obavezu već samo naputak. Bilo bi dobro da se svi cijepimo, da bi mogli raditi, ali i da preveniramo širenje.

Posao vam je kako ste i sami kazali, jako stresan. Na koje načine se opuštate u slobodno vrijeme?

– Imamo jako malo slobodnog vremena, a i kad ste kući dosta često ste glavom ovdje. Ja sam trenutno glavna sestra, pa i kad sam doma moram rješavati određene situacije, dolazim po pozivu, i po noći, i nedjeljom. Ne samo ja, već svi koji su nam potrebni u tom trenutku, tako da baš i nismo gospodari svog vremena. Ono malo vremena koje imam provodim u druženjima s obitelji i dragim ljudima u nekakvim zajedničkim aktivnostima, da nekako nadoknadim što me podupiru dok sam odsutna. Oni su mi jako velika podrška. Nije baš normalno kad usred noći kažete moram na posao ili nazvati s posla i reći da nećete tu noć kući. To nije baš normalno, ali oni su mi velika podrška i ne znam kako bih bez njih.

Postoji li u bolnici mehanizam koji se brine za psihičko zdravlje djelatnika?

– Ne postoji organizirana psihološka potpora, ali mi smo jedno drugom potpora. Bude tu velike tuge i nedostatka riječi u određenim situacijama, ali unutar svog kolektiva se podupiremo. Meni je osobno jako teško kad nam se roditelji nakon cijele te borbe zahvaljuju, a upravo su primili vijest da im je dijete preminulo. Ali to je velika stvar, jer znači da ste pružili i učinili sve i da oni to znaju i taj vam je mir zaista potreban.

U Hrvatskoj je velik problem manjak medicinskog osoblja. Kakva je situacija na vašem odjelu?

– Uvijek nam nedostaje ljudi. Kad imate velik tim možete podijeliti zadatke, a kad ih manjka svi su preopterećeni, a ionako rade težak posao. Mi to sve kompenziramo, jer ispred sebe imamo velik cilj, pa to možete, ali to je zapravo jedan od najvećih nedostataka rada u bolnici.

Ima li nade da će se to uskoro promijeniti?

– Stalno zapošljavamo nove ljude, ali ljudi i odlaze. Neki na porodiljni, netko se razboli, netko iz privatnih razloga… Nikad dosta ljudi, a ovi koje imamo su maksimalno opterećeni.



Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime