Splitske učenice i ugledni psihijatar o gorućoj problematici mentalnoga zdravlja: U redu je ponekad ne biti u redu

"Ovaj članak, kao i prilog u emisiji u kojoj su djevojke gostovale, nešto je čega nam treba puno više"

Ovu temu nismo pronašli mi – tema je pronašla nas. Prije nekoliko mjeseci HRT-ova je novinarka Karmen Šore tražila sugovornike za razgovor o mentalnom zdravlju mladih, s naglaskom na stanje u pandemiji. Pohvalna tema, a brojke su zastrašujuće – porast depresivnosti za 18%, povišena stopa suicida, globalni pad koncentracije i defetizam među učenicima. Novinarki Šore javlja se predsjednica splitske Udruge Feniks koja se bavi problematikom mentalnog zdravlja, Marina Vidović. Preporučuje mlade sugovornike s „prve crte“ – učenice splitske II. gimnazije. Potpisnica ovih redova ima tu sreću da je većini tih djevojaka nastavnica, a neke su mi ljubazno „posudili“ kolege. Najstarije i najiskusnije dvije su trećašice, Lara Baković i Gabriela Peljić, slijede drugašice Melanie Biočić, Mia Milković i Ana Žarković, a najmlađa je prvašica Francika Burazer Turko. Smiješe se dok ponavljam slična pitanja, ovaj su razgovor za HRT već prošle prije nekoliko tjedana (https://www.facebook.com/watch/?v=227806485438573). Ogledni su primjer činjenice da se na veselim i fotogeničnim licima naših tinejdžera ne može iščitati ni vrh sante leda životnih poteškoća kroz koje su neki od njih prošli.


Prije svega, kako ste? Jesu li naši mladi bolje sad kad su pri kraju ili gotovi svi izazovi nastavne godine?

Lara: Dobro smo. Zapravo, iznenađujuće dobro. Kad smo prvi put vodile ovaj razgovor, svi smo bili pod velikim pritiskom karantene. Pravili smo se da je sve u redu, pisali zbornik „Novo normalno“. Ja sam pisala članak naslova „Kava na zidiću, oči na kafiću“. Većina me vršnjaka razumjela, svjesna koliko nam znači pozitivna rutina i stabilnost. Odjednom se ta rutina pretvorila u iskradanje s najboljom prijateljicom, kao da smo krivi što je situacija takva kakva jest. Drago mi je što se situacija s koronom poboljšala. Upoznala sam neke ljude koje u drugim okolnostima ne bih, a vjerujem da su rođena nova prijateljstva. Na komentare pojedinih odraslih, čak i pojedinih „ljudi od struke“ prestala sam se obazirati. Na nekima se vidi da nisu nimalo konstruktivni, zato na njih bolje ne trošiti vrijeme.

Gabriela, ti si također objavila jedan članak koji se ticao koronavirusa, a fokus je bio na međuljudskim odnosima…

Gabriela: Tako je. Zapitala sam se hoće li bliskost patiti zbog vremena koje podrazumijeva fizičku distancu. Htjeli–ne htjeli, fizička je distanca negdje povukla i socijalnu. Vidljivo je da su ljudi srasli s maskama, misle se hoće li se rukovati sa sugovornikom, zagrljaj je nešto što sad morate provjeriti i najaviti, a kultura smo koja načelno voli bliskost. Nisam se mogla ne zapitati kako će korona utjecati na ljudske odnose. Zamislite samce koji odvaguju koliko bliski smiju biti s osobom koja im se sviđa… Dvostruko se kalkulira u odnosu na vrijeme prije korone, što zasigurno izaziva dodatna preispitivanja, nerviranja i stres. Ja sam, nažalost, tijekom ovog perioda ostala bez nekih ljudi za koje sam mislila da će uvijek biti uz mene. Nove su okolnosti pokazale prava lica nekih pojedinaca.


Čini mi se da se u posljednje vrijeme češće nego prije govori o mentalnom zdravlju…

Mia: Vjerojatno zato što su brojevi katastrofalni. Nisam sigurna koliko bi inače naši mediji „navalili“ na temu koja ne donosi klikove…



Dakle, smatrate da se o mentalnom zdravlju mladih ipak nedovoljno govori?

Melanie: Definitivno. Prije nego što smo snimile kratki prilog za jednu HRT-ovu emisiju, znala sam da radimo nešto dobro i vrijedno…

Gabriela: Da ćemo možda maknuti stigmu s teme, i da će mladi koji nas gledaju shvatiti da je u redu ne biti uvijek u redu i tražiti pomoć.

Melanie: Slažem se. Nažalost, zbog vremenskog ograničenja moj se kratak dojam sveo na vrlo površnu izjavu o tome da imam iskustvo razgovora i rada sa psihologom i psihijatrom. Znate kakva smo okolina. Ta rečenica, pogotovo izvan konteksta, može izazvati sablazan. Iskreno, dan nakon priloga bilo me strah otići u školu. Razmišljala sam – netko će pomisliti – koja je ovo luđakinja…

Lara: A mi vrlo olako koristimo snažne riječi. Luđak, luđakinja, ubit ću se. Nama ponestane mlijeka u hladnjaku i vičemo „ubit ću se“.

Gabriela: S takvim diskursom može se dogoditi da vas netko ne shvati ozbiljno kad vam stvarno zatreba pomoć. Vjerujem da smo se svi barem jednom našli u situaciji koja je djelovala dramatično, bezizlazno. Pitanje je bi li okolina mogla primijetiti što nam se događa. Em smo sami ponekad skloni pretjerivanju, najčešće u afektu, em naš mentalitet ne dopušta slabiće. Bilo bi divno kad bismo konačno shvatili da uočavanje problema i traženje pomoći nije odraz slabosti, nego naprotiv – mogućnosti realna sagledavanja situacije i pohvalan prvi korak prema rješavanju.

Kako vaša okolina reagira na sve jači učenički angažman u vezi s mentalnim zdravljem?

Ana: Moje je iskustvo izvrsno. Nastavnici su bili jako ponosni i podržali naše istupe. Osim toga, većina je nas ovdje prvi kontakt sa stručnom pomoći u teškim životnim situacijama ostvarila nakon roditeljske inicijative. Nemaju svi tu sreću da roditelji vide da se nešto događa i da pametno reagiraju.

Mia: Neke brine „što će selo reći“. Pa je lakše pomesti probleme pod tepih.

Francika: Slažem se. I onda to metenje pod tepih rezultira depresivnim tinejdžerima koji svojim prijateljima i poznanicima govore o problemima, često bacajući na njih teži teret nego što mogu nositi. Ja se ponekad osjećam kao majka u nekom društvu, konstantno slušam o tuđim problemima. Neki su od tih poznanika imali nesreću da nisu kliknuli s psihologom, da su slušali samo floskule kakve je mogla izbaciti i sekretarica, ili još gore – da su naišli na potpuno nerazumijevanje problema.

Melanie: A naš grad, nažalost, nema puno rješenja za probleme djece i adolescenata. Vrti se nekoliko istih udruga i psihologa, no strategije borbe za mentalno zdravlje nema. Nije to samo Split, čiji KBC uopće nema dječjeg psihijatra, isto mislim i o državnoj razini. Zato se mlada osoba s problemom češće otvara „nestručnjaku“, ako nema tu sreću da okolina traga za rješenjem ili ih čak vozi u druge gradove da bi dobila adekvatno rješenje. Kad još dodamo taj strah od stigmatizacije i ruganja, dobijemo situaciju kakva je sad.

Ana: Na mrežama sam vidjela da pojedinci ismijavaju statistike o padu koncentracije, umoru i defetističkim mislima mladih tijekom korone. U stilu „oni plaču jer se školuju od kuće, a na nas su padale granate“. To strašno frustrira, taj poriv da ponizimo drugoga dokazujući koliko je nama bilo teže. Kao da je našoj generaciji drago što su nam roditelji proživjeli primjerice rat ili recesiju… A kad vidite članak o mladoj osobi koja se ubila, onda vojska tih istih licemjera pali virtualne svijeće, vjerojatno misleći da je njima živima još uvijek gore.

Spomenule ste probleme depresije i suicida. Koliko vaša okolina govori o tome?

Mia: Osvrnut ću se na medije. Vidljivo je da postoji prešutni dogovor da se suicidi ne detaljiziraju u izvještavanju. Jasno mi je da postoji strah od Wertherova efekta. Međutim, ne razumijem te dogovorene sintagme poput „tragično preminuo“ ili „nema tragova nasilne smrti“. Svaka je smrt tragična, a nitko od nas nije mrtvozornik da bi trebao ili želio kopati po tragovima. Bez obzira na to što, nažalost, crna kronika i žutilo prodaju novine. Ma da se takve vijesti i zataškaju, ne mogu razumjeti da se ne rađa poriv da otvorenije govorimo o prevenciji. Koliko beznačajnih vijesti i instagramskih gluposti vidimo tijekom dana… Kako je moguće da se stravične brojke porasta depresije i suicida bace negdje na marginu portala? Ne znam kako bi se u toj situaciji trebali osjećati oni koji su zbog suicida izgubili nekoga bliskoga. Ionako je teško pronaći odgovore na pitanje „zašto“, a kad vidite koliko okolinu nije briga, zapitate se koliko vrijedi ljudski život.

Da netko vama blizak zatreba pomoć, kome biste ga uputile?

Francika: Znam kome ne bih. Psiholozima koji javno izjavljuju da su danas „rezanje i homoseksualizam trend“. Psiholozima koji te pri otkrivanju vrlo osobnih problema tješe riječima „ima i gorih stvari, ‘ajde, ‘ajde“. Vjerujem da su takvi manjina, ali baš zato što ih je premalo, jako je vidljivo koliko neki od njih nemaju razvijenu empatiju i mehanizme za rad s mladima.

Lara: Zbog svog pozitivnog iskustva svakako bih preporučila psihologa ili psihijatra. Ja sam se nakon godina terapije osjećala mnogo snažnijom, radila sam na svom samopouzdanju i smatram svoju psihologinju divnom, vrlo prijateljskom figurom u svom životu.

Melanie: Također bih preporučila razgovore sa stručnjacima. Da, jako ih je malo, ali postoje savjetovališta čiji je posao i cilj pomoći.

Gabriela: Pobornica sam stručne pomoći ako zatreba, no vjerujem da moramo naučiti i sami raditi na sebi. Sretna sam što sam zaključila da mogu biti sama sa sobom u tišini, piti kavu, pisati o svom problemu i voljeti samu sebe. Kad naiđem na problem, prvo ostanem sama sa svojim mislima i zapitam se: „Dobro, situacija je takva i takva. Što sad? Što ja mogu učiniti da krene nabolje?“ Naravno, ako tako ne ide, postoje ljudi koji to znaju bolje od nas, koji će biti objektivniji u procjeni i pomoći nam.

Kako konkretno možemo pomoći?

Mia: O ovoj se temi mora više čitati. U medijima i knjigama. Svima bih preporučila roman „Nisam ti rekla“ autorice Rosie Kugli. Mnogi su mi kolege rekli da je na njih djelovao terapijski.

Ana: Bilo bi mi drago da u školi više vremena posvećujemo ovoj temi. Nadam se da se pandemija neće rasplamsavati i da ćemo to moći raditi uživo.

Melanie: Nije naodmet spomenuti da, koliko ja znam, mnoge hrvatske škole uopće nemaju školskog psihologa. I sad zamislite koliko se problema na relaciji nastavnik-obitelj-dijete može dogoditi, a nemate stručnjaka koji može posredovati i pomoći, ponekad i uočiti problem koji može dovesti do tragedije. Negdje i imate psihologa, ali on pokušava educirati velike kolektive, primjerice razred, ne znajući da neko napaćeno dijete neće progovoriti zbog zlostavljača koji sjedi iza njega. Potrebna nam je stalna edukacija i mogućnost individualnog razgovora. Škola je za mnoge mlade sigurno mjesto, no nadam se da će nadležni mnogo više raditi na tome da nam omoguće kvalitetan kadar. Nije da nema psihologa, naprotiv. Nema posla, tobože. Zato što to netko smatra nebitnim u ovoj državi.

Gabriela: Mi kao malen kolektiv razmišljamo o konkretiziranju svoga rada i dosadašnjeg znanja. Hoće li to biti okrugli stolovi, radionice, kutije pisama povjerenja ili povezivanje s udrugama koje se bave mentalnim zdravljem – vidjet ćemo najesen.

Francika: Nadamo se da tada uopće nećemo spominjati pandemiju.

Lara: I da će mladi koji ovo pročitaju biti osnaženi jer vide da nisu sami.

Svoj osvrt na razmišljanja učenica II. gimnazije dao je i jedan od najvećih stručnjaka u ovome području, doc. dr. sc. Tomislav Franić:

– Ovaj članak, kao i prilog u emisiji u kojoj su djevojke gostovale, nešto je čega nam treba puno više, a to je pogled s druge strane. Zapravo, nema tu „strana“, svi bismo se trebali držati za isti štap. Djevojkama svaka čast na hrabrosti, osobito Melanie koja je govorila uz rizik da sve ispadne bizarno i proglase je „luđakinjom“. Da, sve je izvrnuto i uvrnuto, a Lara je pogodila veliku istinu. Mi vrlo olako koristimo snažne riječi za nebitne stvari, a za bitne ili ostanemo bez teksta, ili ga nemamo kome reći, ili nas nitko ne sluša. A ako nas netko i sluša, pitanje je čuje li nas istinski. Bravo, Lara! Mijin tepih ne može dovijeka sakrivati probleme. Ta se hrpica „emocionalnog smeća“ nakuplja i jednog dana zapnemo za tu neravninu ispod tepiha i udarimo nosom o pod. Tu smo ponekad i mi profesionalci krivi jer ne kreiramo atmosferu povjerenja i često nastupamo s visoke pozicije dociranja, što je u biti elegantna riječ za pametovanje.

Da, istina je da nema dovoljno stručnjaka, istina je i da brojevi pokazuju loše stanje. Klasična je priča koju mi odrasli, pa čak i stručnjaci  „prodajemo“ mladima – da nemaju pojma kako je bilo nama, da smo mi proživjeli rat i slično… Svakome je njegov problem i njegovo vrijeme najbitnije i treba izbaciti izjave kako je nešto moda, trend ili kako su današnje generacije razmažene, ili kako je sad djeci u Africi. Ruku na srce, mi stariji do pandemije nismo nikad doživjeli ovakav udar na socijalizaciju i društvenost. Čak i za vrijeme rata i u skloništima smo se družili, komunicirali uživo i dodirivali. Ni ovaj članak sam za sebe neće ništa promijeniti, no sve više ovakvih djevojaka (i mladića, koji doduše u ovoj rundi nisu izašli iz ormara jer „muškarci ne plaču“) i njihovih pojavljivanja ipak će s vremenom učiniti pozitivnu razliku.

Moja reakcija na članak je...
Vau
22
Haha
0
Hagić
3
Hmmm
1
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime