Maja e Jezerces (Jezerski vrh) smještena je unutar Prokletija i poznata po nekoliko malih ledenjaka. Najviši je to vrh u čitavim Dinarskim Alpama, drugi po visini u Albaniji i šesti po visini na Balkanu s nadmorskom visinom 2.694 metra. Nalazi se nekoliko kilometara unutar teritorija Albanije i kod mnogih planinara i alpinista uživa kultni status.
„To je jedno od najtežih, ako ne i jedno od najopasnijih uspona u albanskim Alpama. To da je najteži i nije, ali da je najopasniji – bome je!“, kaže nam planinarka Splićanka koja će ovaj uspon pamtiti cijeli život.
Maja Jezerce je 28. najistaknutiji planinski vrh na europskom kontinentu, a upravo on bio je izazov za Ilijanu – izazov koji će se ispostaviti i kao životna lekcija.
Početak pohoda
Organizirano i planirano, početkom kolovoza, sa svojim planinarskim klubom, krenula je u četverodnevnu planinarsku turu. Smještaj su imali u Gusinju, gradiću u podnožju moćne planine u Crnoj Gori, odakle su krenuli s usponom.
„U zoru su nas dočekala tri džipa i prevezla dio puta, nekih 40 minuta od Gusinja do početka staze u Karauli Zastan, nekadašnjoj vojnoj bazi. Planirali smo penjanje do vrha, kupanje u ledenjačkim jezerima i silazak u ukupnom trajanju od nekih 12 sati, pri čemu bismo prešli oko 19 kilometara puta i visinsku razliku od 1.300 metara“, priča planinarka čiji je identitet poznat redakciji.
Za Prokletije su imali lokalnog vodiča Kiću – svestranu mladu osobu koja im je, osim orijentacije u prirodi, pričala i o legendama tog kraja, kao i o imenu same planine.
Sve je krenulo po planu i u tajmingu. „Nas 17 sinkronizirano je savladavalo uspon uz kraće odmore. Na početku je bilo i šume i šumskog puta, ali vrlo brzo izbili smo na dinarski krš – oštre nazubljene litice, kamenjar i vrtače ispunjene ledom.“
Marsovski reljef i uspon prema vrhu
„Marsovski reljef, nestvarno predivan i veličanstven, pomalo zastrašujući. Priroda je isklesala nazubljene klisure. Niz strme padine naslagao se sipar i kamenje te kameni blokovi odavno otkinuti sa visine. Fleke šporko-bijelog leda miješale su se sa stotinama nijansi sive, a sivilo je mjestimično razbijeno busenom žutog cvijeća izniklog u kamenu“, prisjeća se.
Pred sam vrh, nakon odmora, stavili su kacige na glavu zbog opasnosti od odrona. „Kroz prirodni procjep započeli smo penjanje jedan iza i ispod drugog. Još dvadeset minuta i izbit ćemo na vrh visok 2.694 metra. Bila sam otprilike po sredini kolone, slušala sam upute prethodnika gdje trebam ugaziti i je li nešto nesigurno i tražila oslonac rukom za podignuti se više.“
„Pazi kamen!“ – sekunde koje odlučuju
„U jednom trenutku čula sam ‘Pazi kamen!’. Sve što trebaš znati u tom trenutku je da se priljubiš uz stijenu i čekaš da opasnost prođe. Na to ‘Pazi kamen!’ upravo sam tako postupila“, priča naša sugovornica.
Kamen, od nekih 20 kilograma, tko zna odakle, kotrljao se i udarao bočno kroz procjep, slalomaški izbjegavajući ljude iznad nje. „Potom je udario u stijenu, meni sa strane, i skotrljao mi se u krilo. Zaustavila sam kamenčinu koljenima i pričekala da je skinu sa mene. Komentirala sam kako smo dobro prošli, jer da je udarila nekoga u glavu – taj bi poginuo.“
No, kada je stijena uklonjena i kad je htjela nastaviti, uslijedio je šok. „Udarac u kamen pored moje glave odsjekao mi je palac. Doslovno. Taj udarac bio je snažan, trenutačan i bez bola. Povikala sam: ‘Ljudi, odsjekla mi je prst!’.“
Prst je stajao na rukavici, a krvi nije bilo. „Krv je ostala samo na kamenu, a to sam vidjela tek poslije. U tom trenutku bilo mi je bitno samo da ga zalijepim i nekako spojim. Nisam paničarila jer valjda nisam shvaćala što mi se dogodilo.“
Brza odluka – silazak i led
Spustila se par metara niže na ravnu stijenu i sabrala misli: „Moram potražiti pomoć! Moram potražiti led! Moram pod hitno prišiti prst! Na vrhu sam Albanije!“.
Kažiprst joj je bio prerezan po rubu prstena, srednji prst nagnječen, a prsten se usjekao u meso. „Malim kamenom udarali smo po ringu prstena dok se malo nije proširio i prst ‘prodisao’. ‘Sastavili’ smo palac, stavili sterilnu gazu i povili zavojem. Dogovor je bio da se lokalni vodič i ja spuštamo.“
Pred njima je bilo desetak kilometara do džipova. Plan je bio putem doći do ledenjaka i iskopati led kako bi prst održala rashlađenim. „Sreća da sam u osmom mjesecu imala led pri ruci. Do tada sam to viđala samo u filmovima i obrazovnim emisijama iz djetinjstva.“
Trčanje niz planinu s 20 kilograma na leđima
„Pokupila sam kesicu u kojoj su bile banane, drugom zamotala ruku i krenula niz planinu. Adrenalin je uradio svoje i mogla sam sve. Zamislite – stijena koja se niotkud dokotrlja, zaobiđe nekoliko ljudi, odsječe mi prst i zaustavi se u mojem krilu? Ravno onome: ‘Bože, baci ciglu i budi precizan!’.“
Nosila je kesicu s dva kilograma leda u desnoj ruci, lijevu ruku uronila u led, a na leđima ruksak od dvadesetak kilograma. „Trčala sam niz planinu bez upotrebe ruke, odvalila nekoliko noktiju na nogama i spustila se. Ono za što prosječnom planinaru treba četiri i pol sata – ja sam odradila duplo brže.“
Signal na planini nisu imali. U jednom trenutku uspjeli su pozvati džip, no nisu znali je li poziv uspio. „Bez njih put bi trajao sat duže, a meni su minute bile dragocjene.“
Dolazak džipa i pomoć u Beranama
Adrenalin ju je držao sve dok nisu stigli do Karaule Zastan. „Kad nisam vidjela džip, uhvatila me panika. Pozvala sam 112 i zatražila pomoć.“
Kola Hitne pomoći nisu mogla doći do tog dijela, ali su mogla do ulaza u NP Prokletije – još 50 minuta udaljenog. „U međuvremenu je došao spasonosni džip, i to ne onaj kojeg smo zvali. Vozač je shvatio ozbiljnost situacije i poslao prijatelja po nas.“
Hitna pomoć je pružila prvu pomoć, a u Kliničkom centru u Beranama oslobodili su nagnječeni prst od prstena, sašili prerezani kažiprst i prišili otkinuti palac. „Nakljukali su me antibioticima i lijekovima te hitno uputili za Split.“
„Spašavamo Palčića!“
Vratila se u planinarsku logu i rekla da se mora vratiti, ali ekipa nije htjela ni čuti. „Jednoglasno su odlučili da spašavamo Palčića i zajedno ga vodimo u KBC Split kombijem kojim smo došli. Postojala je šansa od 2% da će se prst primiti, ako stignem u roku 24 sata.“
Čvrsto držeći prst u vreći s ledom, pala je najmanje deset puta. „Samo sam vikala: ‘Diži me, Kićo! Nemam ruke, amo trči! Stani Kićo, daj mi pit! Idemo sad, brzo, trči!’.“
Čudo u KBC-u Split i zahvala liječničkom timu
U 8 sati ujutro, dvadeset sati od amputacije, stigla je na Objedinjeni hitni kirurški prijem. „Dočekali su me i odmah uzeli u obradu. ‘Živ je! Još se bori! Idemo u replantaciju!’, rekli su doktori.“
Mladi liječnik i njegov tim plastičnih kirurga odšili su, repozicionirali i povezali prst. „Onih 2% pretvorilo se u 95%. Sada, desetak dana poslije, u 100% – prst će se oporaviti i vratit će mu se funkcije. Replantacija je uspjela!“
„Ovo pišem kako bih se zahvalila cijelom liječničkom timu iz KBC-a Split, a posebno dr. Boženu Pivalici i dr. Josipu Antiću, kao i onom crnogorskom liječniku koji mi je prst prišio. Onaj kamen, koji je niotkud doletio i pogodio samo mene, mogao me ubiti ili učiniti trajnim invalidom, ali srećom nije. Odsjekao mi je samo prst. Za taj prst, bez kojeg realno mogu živjeti, borila sam se kao da je cijeli moj život. Dobila sam novu šansu, dobila sam drugi život – i dižem palac gore. Tako mi sad stoji bandažiran“, zaključuje hrabra i sretna Splićanka.
