Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Od velikog broja osobenjaka u posljednjih 150 godina Splićane je među ostalim najviše zabavljao i ostao im u trajnom sjećanju Ante Ružić zvani Baćo koji je osim po utrkama bio poznat u cijeloj Dalmaciji i po čudnom načinu oblačenja, te po razgovorima zahvaljujući kojima bi u gostionicama zaradio za hranu i piće.
Borčić kaže da bi se Baćo nekada znao uputiti u Skoplje, Suboticu i Beograd uvjeren da će zadiviti svijet i samim tim zaraditi novac. Pričalo se da je nastupao po Americi, Engleskoj, Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Italiji, no za to ne postoje dokazi. Zadnjih godina svog života se među ljudima pojavljivao sa zgužvanim polucilindrom ili gologlav, u prljavom i procijepanom odijelu s nekim cvijetom na zapećku.
Dobio dva glasa na izborima
- Na desnoj strani grudi bi obično nosio svoju dopisnicu s odličjima koja je donosila dosta slave njemu, sinu mu Vilimu I. i ženi Mariji Valeriji. Zbog članaka objavljenih u njegovim humorističnim novinama, ali kojima on zasigurno nije bio autor, odležao bi neko vrijeme u tamnici sv. Roka u Starom lazaretu na Rivi. Hvalio se da je osnovao svoj list Letak još pet godina prije nego li je osnovao Novo doba. Imao je još novine Šupjača, Zrcalo, Supie, Pantagana, Skoranča, Komoštre, Brostulin, Makako, Verdun, Faganel, Gaštapan i druge.
Politički se angažirao 1922. godine na općinskim izborima za načelnika i dobio tek dva glasa. Trčeći mu je od Drniša do Knina trebalo sat i pol vremena, a od Drniša do Šibenika dva sata i deset minuta. Za njega se govorilo da je Svjetski trkač i Stroj za trčanje, a ostat će zapamćen i po tome što se utrkivao sam sa sobom i s konjem kojeg je pobijedio. Tradicionalno je trkao i za vrijeme Sudamje, ali i u drugim prilikama. Trčao je na dugim i kratkim stazama, po Splitu i do susjednih gradova i mjesta, ali i u Zagrebu, Rijeci i drugim udaljenim gradovima. S njim je znao trčati i njegov drugi sin Izidor.
Pronađen mrtav na podu
- U veljači 1928. godine Baćo je iskazao i svoj glazbeni talent. Postao je dirigent Jazz banda u gostionici K ugoru u Getu. U svojoj potleušici usred Geta je 28. prosinca 1936. godine pronađen mrtav. Nije imao kreveta, ni pokrivača zbog čega je ležao na zemlji. Prevezen je na groblje u običnim mrtvačkim kolima bez ikakve pratnje iako su ga Splićani željeli ispratiti.
U nekoliko navrata je bio zatvoren u tamnicama zbog pisanja njegovih novina.
