Ne zvuči dobro rečenica koju sam do nedavno znala nonšalantno izgovarati ljudima: “Ne volim tulipane!” Uglavnom me ljudi smrknuto pogledaju, čude se i čude — i nikad kraja tom čuđenju — baš mi nabiju osjećaj krivnje. Od ljubitelja prirode pretvore me u zločinca… “Ajme, grozno, kako to ne voliš tulipane, jesi ti normalna?”
Pretpostavljam da se tako osjećaju i djeca koja ne vole špinat, jer im roditelji krenu s nekim nepostojećim Popajem — te neki mišići, te neko ludilo.
“Kvragu i Popaj”, bit će da dijete misli, ali najčešće ne izgovori nego samo naslaže traumice u svom malom životu. Sve zbog majčine bezuvjetne ljubavi, jel’da?!
Kako bi ovdje dobro išla jedna sočna psovka!
Ali ne da urednik, pa tako gomilam i ja traumice.
"Ne diraj dekicu"
U svakom slučaju, ako imaš u vazi tulipane, kuća ti naprosto mora biti konstantno čista i uredna. Čak i dekica s kojom se prekrivaš dok gledaš tursku seriju s nenormalno zgodnim likom mora biti složena na kauču! Jednostavno mora! Ako su tulipani kao nacrtani, i dekica mora biti kao nacrtana!
E, pa to je taj problem! Sad sam shvatila! Kad u vazi imaš raščupano poljsko cvijeće, dekicu uopće više ne moraš slagati. A ako su tulipani na stolu — nema zafrkancije: ne diraj dekicu! Jednom fino složi i odloži! Dekicu.
A mi koji uopće ne volimo gledati mrtvo cvijeće u vazama, na stolovima i komodama — da, to ti je, nismo normalni. Volim cvijeće u pitarima, na terasama, okućnicama. Volim živo cvijeće koje vole kukci, oprašivači i oni koji se tu samo naslikavaju, kao da se biraju mis i misteri. Takvo cvijeće volim, a ne neke tamo uštogljene tulipane…
I sve je to tako bilo godinama, vjerovali ili ne — sve do nedavno. Naime, moja majka, za razliku od mene, oduvijek je obožavala tulipane. Ali baš te uštogljene tulipane — pun dvor, okućnica tulipana. A kako su joj se životne okolnosti stubokom promijenile, odjednom sam i ja poželjela imati tulipane. Ne samo da njoj ugodim — naprosto se u mojoj glavi nenadano dogodio klik. Sad mi više nisu uštogljeni, sad su mi profinjeni, prekrasni. Sad ih želim u svim bojama — za nevjerovati!
A moj rođak Jure, ni ne znajući moja razmišljanja i promišljanja, poslao mi ravno iz Nizozemske vrećicu lukovica. Koja divota! Da je to poslao prije par godina, proslijedila bih ja to majci.
Što kažu prijateljice
U svakom slučaju, čudan je taj moj klik u glavi, pa sam ovih dana prijateljice ispitivala, onako izokola, čisto da vidim ima li još koja prevrtljivica kao ja ili su sve postojane u svojoj ljubavi…
– Prijo, koje ti cvijeće voliš?
– Ljiljane, oduvijek, jer zamirišu baš oko Sv. Ante…
– I oduvijek su ti ljiljani najdraži, nije se to mijenjalo kroz život?
– Nije, a zašto pitaš?
– Ma onako…
Pitam jednu drugu isto pitanje…
“Ja ti najviše volim tratinčice”, kaže ona.
“Baš tratinčice?”, čudim se…
“Ubireš buketić, jedva vidljiv prostim okom, i njime ukrasiš onaj tvoj stol za 12 osoba?”
“Je, je”, kaže ona, “a najbolje da ću ukrasiti stol s gomilom tulipana pa da nam zaklanjaju pogled!”
A ovako kaže jedna novopečena Trogiranka:
“A čuj, ja tvoje vrtlarske savjete slijepo slušam, pa sam ti ja ispunila tvoju želju da ‘ojestiviš’ splitske balkone tako što sam na svojoj terasi počupala i kompostirala cvijeće i zasadila povrće. Tako da mi je sad omiljeno cvijeće tikvica, paprika, balancana, poma, fažoleta… A moja srića kad je moje cviće u pitarima postalo jestivo ne može se niti opisati — beskrajno sam ti na tome zahvalna.”
Jaooo… pa nisam baš tako to zamislila. Trebalo je malo i cvijeća ostaviti radi oprašivača, ali dobro — eto mene kod tebe, kažem ja njoj, kad zakorijenim lavandu, neven i kadifice, da popravim i dopunim vlastite upute.
Bilo kako bilo, anketirajući moje prijateljice, sjajno sam se zabavila, čak dosta toga i naučila, pa evo nekih njihovih odgovora na temu omiljenog cvijeća i postojanosti njihove ljubavi:
1. “A je i tebi svašta pada na pamet! Imam 8 pitara na balkonu, od toga ih je 5 sa (tvojim) sukulentima — nema se tu što najviše voljeti”, reče meni jedna tajnica. Baš prava tajnica — nema labavo, prema svima isto i gotovo.
2. “Kakvo ti je to pitanje? To je moja intima i na takva pitanja ne odgovaram.”
Ono, da se pripadneš od njenog odgovora.
3. “Jasmin, oduvijek i zauvijek, jer me jedino on svojim divnim mirisom diže iz mrtvih.”
Ova kad voli — baš voli, ne laškaje.
4. “Evo ovako — zbog klime koja nas siluje zadnjih par godina, cvijeće sam poštedila tog mrcvarenja. Ono što ja imam i što se drži junački i ne da se ni na 50 °C je stara sorta đirana… i opstaje.”
Ova prija je rođena predsjednica — svakoga razumije.
5. Peta prija je tražila, vjerovali ili ne, pet minuta da promisli… Nakon više od deset — evo je: “Kaktusi, đirani, sukulenti!”
Da je imala više vremena, pokrila bi sve postojeće rodove. Da se nikome ne zamjeri.
6. “Volim zelenilo, a ne cviće.”
Naravno — samo takva osoba može voditi “Anđele”.
7. “Nevice… amarilis… lantana…”
Koja analitičnost.
8. “Mimoza — naizgled nježna, a zapravo tako lipa, slobodna rasta, neuništiva, gotovo besmrtna, kao žena.”
To kaže moja zavodljiva i neukrotiva prijateljica.
9. “Ruže, samo ruže, ružo moja.”
Tako ona meni lipo reče.
10. “Sukulenti, jer iz svakog otpalog lista kojeg vratim u pitar rađa se novi život.”
Konačno je netko i sukulente spomenija.
11. “Tulipane i ivančice volim.”
Eto na — i tulipani se pojavili na listi.
Nisam dalje istraživala — nekako mi je sve jasno. Različiti smo po svim mogućim pitanjima, pa i po ukusu za cvijeće, ali se zbog toga ne koljemo. Što različitiji, to smo međusobno zanimljiviji.
Kad bi barem u politici bilo tako — bez preziranja, mržnje i spočitavanja, s puno razumijevanja, bez onog vječnog i dosadnog antagonizma… kad bi samo ljubav, istinska ljubav, nas vodila — koja bi to idila bila! U Lijepoj Našoj… ma u Najljepšoj Našoj!
Miruj, Marija!
O uzgoju tulipana
Ja sam se tek zaljubila u tulipane prošlu sezonu, pa vam ne mogu baš puno divaniti o uzgoju, ali samo napominjem — prejednostavno je. Evo kombinacija onoga što piše na internetu i mog malog iskustva:
1. Lukovice se sade u jesen (rujan – studeni).
2. Pitar mora imati dobru drenažu (rupe na dnu), a zemlja u pitaru ili vrtu, treba biti dobro drenirana i bogata humusom.
3. Lukovice se sade vrhom nagore, 2–3× dublje od svoje visine, kod mene je to išlo dosta pliće, a vi pronađite svoj način.
4. Razmak neka bude 2–3 cm između lukovica.
5. Nakon sadnje zaliti, kasnije umjereno.
6. U toplijim krajevima mogu ostati vani preko zime.
7. U proljeće ih staviti na sunce.
8. Nakon cvjetanja odrezati cvijet, ostaviti lišće da uvene, pa kad se potpuno osuši, ukoliko u vašem kraju postoji opasnost od smrzavanja, izvaditi lukovice iz zemlje i čuvati do ponovne sadnje.
