Rijetki Maltežanin kojeg sam upoznala na Malti, unatoč i usprkos mojoj druželjubivosti, budući da sve vrvi turistima i stranim sezonskim radnicima, preporučio mi je da se ostavim turističkih atrakcija, nego da se pođem prošetat po otočiću Manoel, rekavši mi da tamo ima stabala i kao stvoreno je za šetnju. Na Malti uistinu manjka stabala, tako da me je momentalno zagrijao za obilazak. Kad se tome pridoda da je otočić mostom povezan s matičnim otokom i nalazi se u centru zaljeva kojeg okružuju ekvivalenti naše Istočne i Zapadne obale, odnosno da mi je na dohvat nogu, destinacija je doista obećana za provesti opušteno popodne.
Otočić bez turista i tvrđava iz doba velikog majstora
Na Manoelu turista gotovo da nema, iako se pored ostalih znamenitosti na njegovoj istočnoj punti nalazi impozantna tvrđava izgrađena u 18. stoljeću, u doba „velikog majstora“ Antónija Manoela de Vilhene. Domaći dolaze ovdje u šetnju s djecom ili psima.
Koncesija, masterplanovi i vječno čekanje
Cijeli otočić je u vlasništvu Republike Malte. Koncesiju na otočiću ima neka firma koja se odaziva na ime MIDI i koja bi, govoreći iz pozicije iskustva i na iskustvu razvijenih predrasuda, mogla biti lovoperačka. Naime, prošlo je dvadeset i šest godina od potpisa ugovora o koncesiji. Tijekom svih tih dvadeset i šest godina za spomenutu lokaciju se štancaju ambiciozni masterplanovi, projekti i obećanja kako će MIDI ovdje izgraditi bogataški resort. Ludi se raduju, a građevinski radovi još uvijek ne vide.
Usporedo s planovima i projektima, baš kao u nekom slučajno odabranom dalmatinskom mistu, na Malti se organiziraju aktivisti koji prstom upiru u mufljuze, uz podršku nezavisnih medija koji budno prate i izvještavaju. Amphora Media, neprofitni portal za istraživačko novinarstvo Zaklade Daphne Caruana Galizia koja je dobila ime po malteškoj novinarki Daphne Caruana Galizia ubijenoj auto-bombom, u članku „Are Manoel Island delays beyond MIDI’s control?“ objavljenom 3. lipnja 2025. godine opisuje cijeli slučaj.
Arheologija, HIA i vrtovi nad grobljima
MIDI je s državom ugovorila koncesiju za cjelokupno otočno zemljište 2000. godine s ciljem da ga tvrtka „razvije“. Rok dovršetka projekta: 2023. godina. Iste godine se diže glas aktivističkog naroda, dok investitor ima svoja opravdanja. Prije pola godine aktivisti ponovno vraćaju Manoel u fokus javnosti, skupivši preko 29.000 potpisa za peticiju kojom pozivaju vladu da ukine koncesiju.
Zanimljivo je promotriti koje je sve kreativne razloge MIDI osmislio da osigura status quo i kako je politička pozicija pratila taj kreativni proces. MIDI navodi da su razlog kašnjenja nepredviđena arheološka istraživanja, priprema procjene učinaka projekta u području kulturne baštine (eng. HIA; Heritage Impact Assessment) te dugo čekanje dozvola. Naime, HIA se radi za sve izgradnje u/uz UNESCO-ove lokalitete i obvezna je i u Hrvatskoj. MIDI procjenjuje da bi im se samo na račun arheoloških istraživanja ugovor trebao produljiti za deset godina. Međutim, kako je činjenica da je prilog ugovoru bio izvještaj u kojem se spominju mnogobrojna groblja na otoku, arheologija je ipak bila inicijalno predviđena. Ugovorom je također predviđeno da za dijelove na kojima se ukažu arheološka nalazišta investitor može tražiti izuzeće te površine iz koncesije, odnosno odustati od eksploatacije. Izvješće tijela koji po naški nazivamo Upravni odjel za urbanizam pokazuje kako je MIDI planirao integrirati groblja u turističko naselje i pretvoriti ih u vrtove.
Lazareti, kazne i rok koji se topi
Dijelom je proceduralno kašnjenje uzrokovano sudskim postupkom u kojem se preispitivala prateća dokumentacija. Država nije tražila raskid ugovora o koncesiji jer bi tobože razvrgnućem koncesije morala isplatiti značajni iznos kompenzacije.
Predviđene su i kazne koje dolaze na naplatu ako investitor propusti neke od propisanih obveza. Primjerice, investitor je dužan započeti rekonstrukciju kulturne baštine kao što su Lazareti u roku šest mjeseci kako bi se spriječilo njihovo daljnje propadanje i dovršiti rekonstrukciju u roku dvije godine. Lazareti se još uvijek obnavljaju, na terenu ne vidi značajna aktivnost, a na stranicama MIDI-ja se o njima još uvijek piše u futuru.
Svako daljnje neizvršavanje obaveza koje traje tri godine i dulje podliježe naplati kazne. Novi datum dovršetka, prema navodima dnevnih novina Times of Malta, zakazan je za ožujak 2026. godine kako ih malteška vlada ne bi opalila po džepu i oduzela im koncesiju. Pri tome je nejasno kako je do tog novog roka došlo. Istodobno, malteški aktivisti i dalje tvrdoglavo upiru u činjenicu da od investicije nema ništa, da je posrijedi šarena laž i da je daleko pametnije razvijati Manoel kao potencijalnu javnu zelenu površinu.
Manuška rupa
Vratimo se mojoj šetnji u siječnju 2026. godine. Idem ja tako šotobraco s nigerijskim imigrantom do punte i nazad. Gledamo pantaganice kako trčkaraju, zapuštene povijesno-arhitektonske nizove kojima je kiša oprala beton sa slabašne armature. Držimo se za ruke dok s jedne strane bacamo oko na gordu Vallettu optočenu zidinama, s druge strane na varoš Sliemu nakrkanu apartmanima. Ubrao mi je jedan žuti cvijet koji je rastao u divljem bušku uz put...
Ožujak 2026. godine će za manje od tri mjeseca, a MIDI ni lopate još nije zakopao. Neodoljivo podsjeća na manušku rupu (uz koju se šest dana montirala dizalica za čiju montažu inače treba jedan radni dan), podsjeća na Livku na Šolti, podsjeća na desetke vrijednih dalmatinskih lokacija kojima je sudbina odredila da postanu poprišta bjelosvjetskih špekulanata. Ništa nova u napaćenim zemljama pod mediteranskim suncem!
"Kada sam ugledala taj muževni isposnički, a snažni torzo": Naš sveti Jere, njihov Caravaggio...
