Presuda Vrhovnog suda u slučaju skrbništva Severine Vučković i njezina bivšeg partnera Milana Popovića nad 12-godišnjim sinom, koji traje već deset godina i u kojem je Severina vodila više od 60 postupaka, otvara temu kako je moguće da obiteljski postupci traju tako dugo, ali i postavlja pitanje kako djeca podnose takva birokratizirana suđenja i sve ono što ide uz takve procese. Više od ičega govori bolan primjer koji je za Večernji ispričala psihologinja Anita Lauri Korajlija, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i savjetnica Autonomne ženske kuće. Riječ je o mladoj ženi koja u ovom trenutku ne viđa 9-godišnju kćer, a proces traje već četiri godine jer je bila optužena da je otuđujuća majka. Djevojčica je živjela s majkom, a ovršena je tako da ju je majka odvela u vrtić, pozdravila je i rekla joj da se vide u tri sata, ništa ne sluteći, a onda su došli predstavnici centra za socijalnu skrb i odveli je. Majka je nije mogla vidjeti neko vrijeme.
– Zamislimo ovu situaciju iz pozicije djeteta. Mama te odvede u vrtić, kaže ti vidimo se u tri, onda dođu neki ljudi i odvedu te tati. Ne želim na ovom mjestu problematizirati odluku o ocu, ali koja je to poruka djetetu: što sad to znači? – kaže psihologinja Lauri Korajlija opisujući kako je djevojčica potom neko vrijeme viđala mamu jednom, dvaput mjesečno pod nadzorom. Proces je trajao. Djevojčica je išla na vještačenja.
– Svima govori da hoće živjeti s mamom, ali joj nitko ne vjeruje jer je mama otuđiteljica pa je izmanipulirala. Ne znamo kako je izmanipulirala jer ne živi više s njom, ali nitko je ne sluša – kaže Lauri Korajlija. Vještaci su potom preporučili da dijete pola vremena živi s jednim, a drugu polovicu s drugim roditeljem. A potom je odlučeno da će viđanja s mamom ići postupno. Malo prije Božića djevojčica se razboljela i majka je ostavila kod sebe, javivši svima da je bolesna i da će je vratiti kad joj padne temperatura. Na to dolazi centar s policijom na vrata kako bi je preuzeli, a kad policija komentira “dajte ljudi, što radite”, dijete ipak ostane još nekoliko dana kod majke.
Dva mjeseca kasnije odlučeno je da djevojčica ponovno ide živjeti s ocem i da majku može viđati samo dvaput mjesečno. Otac je stekao pravo na potpunu roditeljsku skrb, a majka pravo da kćer viđa šest mjeseci pod nadzorom. I ne smije je čuti telefonski. Nije definirano što će biti poslije toga. Istječe tih šest mjeseci. Na susretu za koji majka misli da je predzadnji dogovaraju se kako će izgledati sljedeći, zadnji susret i što će jedna drugoj donijeti. Susret završi. Djevojčica ode, a nadzornica kaže majci: “Nije vam sljedeći put zadnji susret, danas vam je bio.”
Djevojčica od studenog ne viđa majku i ne zna se kad će je ponovno početi viđati, a sve to u državi u kojoj su obiteljski postupci po zakonu hitni! Sve zbog tzv. pravnog vakuuma, tj. zbog toga što je sutkinja odlučila da su viđanja pod nadzorom u trajanju od šest mjeseci, što je prošlo. Majka nju, niti ona majku nije vidjela skoro tri mjeseca... i tko zna do kada će to tako trajati, a sve sukladno “zakonu”.
