Na Marulićevim je danima izvedena predstava „Sloboština Barbie“ nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum i KunstTeatra koja se oslanja na roman Maše Kolanović, još jedan od brojnih iskrenih unutarnjih pogleda u djetinjstvo obilježeno ratom. Umjetnički tim predstave čine glumci Maja Kovač, Amanda Prenkaj i Damir Klemenić, autori songova Ivana Đula i Luka Vrbanić, kostimografkinja Ana Fucijaš, producentica Romana Brajša, oblikovatelj svjetla Igor Markić-Nikolac, asistentica režije Petra Pleše, asistentice produkcije Hana Zrnčić Dim i Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić i dizajner Pavao Kuharić (Verlauf).
Predstava „Sloboština Barbie“ počinje srazom toposa nekadašnjih (retrospektivno uvijek) zlatnih vremena, usprkos ratu, i mogućnosti suvremenih gledatelja da urone u takav topos. Glavni likovi, Maša i njezini prijatelji, od podruma tijekom zračnih opasnosti rade svoj izolirani svijet, svijet u kojem vladaju drugačija, dječja pravila igre. Kao metafora djetinjstva koje se odupire okrutnosti svijeta odraslih pojavljuje se lutka Barbie – simbol neograničenih mogućnosti, maštovitosti i utočišta od blago rečeno nelijepe svakodnevice. Korištenje Barbie lutaka kroz razne priče i reference na ondašnju pop-kulturu ovu predstavu čini zanimljivom kombinacijom lutkarskog kazališta i sasvim ozbiljne drame koja se događa u okolini glavnih likova, koji se pretežito uspješno opiru raspadima vanjskoga svijeta.
Međutim, predstava ima i nezanemariv broj slabih elemenata. Scenografija je pretrpana glazbalima i stalcima za note koji (doduše spretno) glume stalke za lutkarske igre. Ipak, prostor koji je osuđen na crnilo kazališne pozadine i nekoliko blještavih instrumenata nimalo ne korespondira s vremenom i prostorom u kojemu se radnja odvija. Ne mislimo da bi se nužno moralo od pozornice raditi podrumsko sklonište, ali bendovski pristup poprilično ignorira okolno činjenično stanje. Ako scenografiji dajemo minus, plus svakako ide oblikovanju svjetla i glazbi – bio to cilj ili ne, glumački je trojac u mnogobrojnim songovima zbilja funkcionirao, izgledao i zvučao kao solidan kvartovski bend koji nudi pregršt dobre zabave.
Što se glumačke postave tiče, vjerujemo da je u začecima predstava izgledala i zvučala bolje nego na Marulićevim danima. Dojam je nekolicine gledatelja, pa tako i naš, da je vidljiva neuigranost koja se prije svega očituje o mnogobrojnim govornim omaškama, na trenutke i vrlo nerazumljivoj dikciji. Valja napomenuti da je Amanda Prenkaj bila najjača karika toga trojca te da je evidentno dominirala – i u glumačkim i u pjevačkim dionicama. Ako bi se na jedno oko i moglo zažmiriti na scenografiju i izvedbu na osrednjoj razini, teško je zanemariti da se već na polovici predstave, koja vremenski ne odskače od prosjeka, počeo osjećati zamor. Repetitivni obrazac u formi dječje druženje-aktualna referenca-glazbeni broj u nekom trenutku postane toliko predvidiv da počne smetati, čak i u potpunosti isključi očekivanje da će se na kraju dogoditi kakav upečatljiv rasplet. Sve u svemu, tekst koji je imao potencijala biti iskren, zaigran i dozirano nostalgičan osvrt na djetinjstvo obilježeno ratom i dječjim strategijama preživljavanja nije u potpunosti iskorišten.
