Zakoračili smo u ljeto, a s njim i u prva hedonistička uživanja. Tako uživamo u svakoj sekundi provedenoj na plaži uz more. Ipak, kao slamku spasa od gorko-slatkih vrućina hvatamo prvo slobodno mjesto u hladu. Ali, kao ljetno osvježenje biramo i sladoled - obavezno.
No, znate li kako se on pripravlja? Da ne biste trčali u trgovinu svaki put kada se poželite rashladiti, ukusan sladoled može nastati i u kućnoj radinosti.
Sve što trebate znati o najslađem ljetnom rashlađenju
Standardni sladoled priprema se od mlijeka i vrhnja, uz dodatak šećera. Paleta okusa danas se značajno proširila i gotovo da ne možemo zamisliti okus koji već netko nije razvio. Neke od uspješnih originalnih sladolednih receptura su primjerice sladoled s okusom žlahtine, balzamičnog octa ili bučinog ulja. Ipak, temeljna je podjela sladoleda prema bazi koja se koristi za pripremu – to je najčešće mlijeko, vrhnje ili voćni sok.
Ova bazična receptura datira iz davne prošlosti.
Kako je nastao sladoled?
Povijest sladoleda temelji se na različitim pričama, a mi ćemo vas upoznati s dvije najučestalije.
Prema prvoj, povijest sladoleda seže čak do 3000 godina prije nove ere, kada su Kinezi poznavali recepturu koja je preteča današnjem sladoledu. Namirnica koja se pripravljala od mlijeka, rashlađene vode i drugih sastojaka oduševila je svjetskog putnika, Korčulanina Marka Pola, koji je nakon povratka s Dalekog Istoka prvi 1292. godine pisao o sladoledu kao ledenoj slastici koja je služena na dvoru Kublaj-Kana na području današnjeg Pekinga. Na talijanskom dvoru su prema Polovim recepturama poslije pripremali sladoled, a postupak i recepture su bili strogo čuvani.
Talijani su voljeli sladoled i stalno su pronalazili nove načine kako da smrznu sladoled i poboljšaju njegov okus. Sladoled su spravljali i na dvoru Caterine de Medici koja ga je ponijela sa sobom kada se udala za budućeg francuskog kralja Henrika II (1533. god), te odala tajnu svome suprugu, a ovaj svojim kuharima.
Poslije se iz Francuske receptura za sladoled proširila u Englesku gdje ga je engleski kralj Charles I (1600-1649. god.) poslužio 1648. god. svojim gostima na jednoj od bogatih kraljevskih zabava. Kralj Charles je inače bio poznat po po brojnim gozbama na svom dvoru, na kojima je volio pripremati razna kulinarska iznenađenja za svoje uzvanike. Gosti su bili zadivljeni i naravno radoznali jer je jelo bilo kremasto, slatko, ledeno i mekano, ali je glavni kuhar morao šutjeti o recepturi. Kuhar je svoju šutnju dobro unovčio jer mu je Kralj Charles I zbog toga davao vrlo visoku plaću, kako bi se sladoled zadržao kao kraljevska poslastica. Nakon kraljeve smrti 1649. god., tajna čarobne slastice ubrzo je otkrivena.
A onda se krenulo dalje. Sladoled prelazi Atlantik u 18. stoljeću. Britanski kolonisti donose sa sobom u Ameriku recepture za pripremu sladoleda i bum je započeo. Redaju se napisi o pripremi sladoleda u domaćinstvima. Prenose se recepture.
Proizvodnja sladoleda u Hrvatskoj
Industrijska proizvodnja sladoleda u Hrvatskoj počela je 1958. godine, kada se u jednom od pogona tadašnje Zagrebačke mljekare počeo proizvoditi sladoled na štapiću. Iz te godine datira i sladoled na štapiću Snjeguljica. Te godine proizvedeno je prvih 50 tona industrijskog sladoleda u Hrvatskoj. Iduće godine je na tržište plasirano 2 milijuna komada sladoleda na štapiću. 1963. godine je proizvedeno već 20 milijuna komada. S povećanjem volumena proizvodnje pogon u sklopu Zagrebačke mljekare postaje premalen pa se u rujnu 1965. godine otvara nova, tehnološki znatno opremljenija tvornica, koja dobiva vrlo dobro poznati naziv - Ledo. U njoj su se osim štapića mogli proizvoditi sladoledi u kornetu i čašici te sandwich tip sladoleda.
Ledene slastice u Splitu
Poznato je kako je sladoled u Splitu neizostavan ljetni detalj, a gotovo da nema građanina koji u laganim ljetnim šetnjama nije svratio po "slaju".
I to ne bilo gdje, u Splitu se vrlo dobro zna gdje su adrese na koje se ide po ove ledene slastice.
Želeći u kuglici sladoleda uhvatiti esenciju Dalmacije, Poljak Luka Klimczak je u Splitu odlučio stvari preuzeti u svoje ruke te je otvorio slastičarnicu i fascinirao Splićane, a možemo reći da je dosegao kultni status.
Slastičarna Hajduk je ime koje je već duboko utkano u splitsku sladolednu scenu.
Svakako, ako želite pojesti najbolje sladolede u gradu, uputite se u slastičarne Emilija i Voćni trg.
Svježi kornet
Iz slastičarne Emilija nam kažu kako im je cilj privući domaću populaciju, a ne turiste.
- Otkad smo otvorili cilj nam je privući domaće ljude, a to smo i ostvarili. U večernjim satima dolaze po sladolede, a u zadnje vrijeme dolaze nam i turisti.
Prodaje li se više sladoled u čašici ili kornetu, odgovaraju kornetu.
- Više se kupuje kornet jer ga sami pečemo tako da je uvijek svjež. Uz to besplatno dajemo i topljenu čokoladu i nutelu - govore nam iz slastičarne.
Uz svježe kornete, nude kuglice brojnih okusa poput limuna, lavande, breskve i ruže. Melem za nepce su kako kažu, okusi pistacija, bijele čokolade i rumbe.
Zbog koronavirusa porasla prodaja sladoleda u čašicama
Iz slastičarne Voćni trg su nam rekli kako se prodaja sladoleda od prošle godine znatno poboljšala.
- Pozitiva je u zraku. Ima nade - kazuju nam.
Kao najprodavanije okuse sladoleda ističu one osvježavajuće, jagodu i limun.
- Najviše se prodaju osvježavajući okusi, ali i klasika - vanilija i čokolada. Domaći kupuju više sladoled u kornetu, dok stranci više vole čašice.
Međutim, navode kako je generalno u ovoj godini porasla prodaja sladoleda u čašicama zbog koronavirusa.
A da je "slajić" neizostavan ljetni detalj Splićana, uvjerite se u fotogaleriji našeg Igora Jakšića.
