Ćaćo, pusti me da igram nogomet! Zapamti, nećeš se pokajati.
Tako je Martin Erlić (25), 'vatreni' koji je ponovno oduševio naciju fotografijom iz polja samo nekoliko dana nakon završnog tunira Lige nacija, rekao svom ocu 2007. moleći ga da ga tata pusti u obližnje Raštane, u trećeligaša koji je imao dobru školu nogometa. I otac je popustio, s devet godina Martin je krenuo u Raštane, svaki dan pješice preko polja, od njegovog Tinja do Raštana, dva i pol kilometra. I natrag. Pa onda s 12 godina u Zagreb, gdje je stanovao kod prijatelja, nakon toga i u Rijeku, gdje je živio sa sestrom Anom, na koncu sa 16,5 godina u Parmu...
- Puštao sam ga da ide jer sam vidio da on to voli. Pitali su me ljudi u selu: "Mićo, kako će ti dite samo po svitu", ali ja sam vjerovao u njega - svojevremeno se prisjetio Nino Erlić, kojeg u selu zovu Mićo.
- Isplatilo se, ali ne zbog toga što je postao nogometaš i reprezentativac, nego zbog toga što je ostao čovjek, kakvim sam ga odgajao, piše 24 sata.
Martin je peto dijete u obitelji Erlić, jedini se rodio nakon što se obitelj iza rata vratila u Tinj u zadarskom zaleđu, s mamom Vilom, sestrama Ninom i Anom te braćom Lukom i Antom.
- Suprug je bio u ratu, a ja s djecom u prognaništvu, najprije u Biogradu, pa u Austriji, a onda i u Mošćeničkoj Dragi. Među prvima smo se vratili u Tinj, a naš sin Luka je prvo dijete koje je kršteno u tada još zapaljenoj crkvi. Martin se rodio tri godine kasnije - dodala je mama Vila.
Erlići su skromna i skladna obitelj, obrađuju zemlju, žive od poljoprivrede i stočarstva. I sva djeca im pomažu, pa tako i Martin. Imaju po 500 stabala masline i višnje, 1000 trsova u vinogradu, hektare polja zasađenih mrkvom, kapulom, češnjakom, graškom, bobom..., stado ovaca, svinje, kokoši...
- Tajna dobrog uroda je pripremiti zemlju, kao što i ja moram pripremiti tijelo uoči sezone. Od životinja obožavam konje, koje nismo nikad imali, ali volio bih ih imati nekad u životu. A u djetinjstvu je bilo anegdota i sa životinjama, jednom me napao gusak jer sam se previše približio njegovim guskama - kazao nam je nasmijani Martin.
Što je najdraže, a što najteže raditi u polju?
- Najdraži je posao vaditi krumpire, dođe 15-20 ljudi pa je zezancija. Mrkva se ručno bere, prođu plugom pa ih mi pokupimo. S bratom sam vodu vozio kamionom kad treba natapati povrće. A najmanje drago... Ne, nije raznositi đubar nego u ići zimi u polje, kad je ledeno, vadiš mrkvu i smrzneš se. Pomažući obitelji kao dijete sam stekao radne navike, a hodajući do treninga po kamenjaru ojačao sam zglobove - nasmijao se Martin.
- Tužno mi je ovo vidjeti, nekad je ovdje igrao najbolji dalmatinski trećeligaš, a sada je teren potpuno zarastao i nitko više ni ne igra nogomet - kazao nam je Martin, koji se rado vraća kući, kad god ima priliku.
Više pročitajte ovdje.
