Dok je imao uspješnu internetsku stranicu posvećenu regionalnim zvijezdama i pet godina radio kao novinar u emisijama "Red Carpet" i "IN magazin", Edi Kiseljak (37) ulazio je u živote drugih. Sada je pak spreman hrabro izložiti sebe - i u ovom intervju, i u debitantskoj knjizi koju naziva svojim najvećim, najvažnijim i najosobnijim projektom. Roman se zove "Ja sam Edi", a u njemu autor iskreno i bez zadrške govori o temama koje se kod nas i dalje smatraju tabuom - vlastitoj homoseksualnosti i životu s virusom HIV-a, ekskluzivno piše Glorija.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
"Najveća motivacija mi je neznanje koje i dalje prevladava i iz kojeg izrastaju predrasude - često okrutne, bolne, ali i potpuno nepotrebne. Motivira me i pomisao da možda upravo sada, negdje, netko prolazi kroz isto ono što sam ja prolazio - u tišini, sam i preplašen. Ako moja priča nekome može pomoći da se taj osjećaj usamljenosti razbije, da shvati kako nije sam i da postoji izlaz, onda vrijedi uvijek iznova govoriti", ističe Edi i dodaje kako njegov roman čini posebnim to što bez uljepšavanja i s puno autentičnosti prikazuje svakodnevicu oboljele osobe. Kao i njegove unutarnje borbe, poglede društva koji, priznaje, znaju biti teži od dijagnoze. Edi, koji je odrastao u okolici Zaprešića, danas živi u Norveškoj sa suprugom Arildom Jensenom (65), no često je u Hrvatskoj, gdje sa suprugom ima i kuću. Tako su novinari "Glorije" razgovor i fotografiranje odradili u Zagrebu.
Jeste li dvojili oko priznanja svoje bolesti?
- Roman je duboko inspiriran mojim životom. Sve što čitatelj pronađe između korica proizašlo je iz onoga što sam doživio i proživio. Možda su neki detalji književno oblikovani, ali srž priče je autentična. U tom smislu mogu reći da je lik produžetak mene samoga, moj način da ogolim vlastitu istinu i pretvorim je u nešto što može dirnuti i druge. Naravno da nije lako stati pred svijet potpuno ogoljen, ali shvatio sam da se hrabrost ne rađa u jednom trenutku, već da raste sa svakim novim prihvaćanjem. Što sam više otvarao svoju priču, to sam osjećao veću slobodu.
Je li strah od same bolesti bio veći od straha od osude i diskriminacije?
- Usuđujem se reći da je upravo strah od reakcije društva bio razlog svemu lošem što sam proživio. Sama bolest bila je teška, ali još teže bilo je nositi teret šutnje, skrivanja i neprestane bojazni od osude i odbacivanja. Taj strah znao je biti snažniji od svakog fizičkog simptoma, paralizirao me iznutra i oduzimao mi volju za životom, piše Glorija.
Više pročitajte ovdje.
