Ruski državni mediji su se po prvi puta nakon američko-izraelskog napada na Iran oglasili duljom analizom i popisom pouka koje bi Rusija iz svega mogla izvući.
S obzirom da je portal Russia Today s kojeg ovo prenosi Jutarnji, pod strogom kontrolom Kremlja, ne bi bilo pogrešno reći da je ovo zapravo uvid u to kako Putin gleda na situaciju s Iranom - iako kroz usta autora teksta Ivana Timofejeva, inače programskog direktora Valdaj kluba.
Analiza RT-a počinje pregledom situacije. "Masovni zračni udari Izraela i Sjedinjenih Država na Iran nisu došli iz vedra neba. Mjesecima su se u Perzijskom zaljevu gomilale udarne snage, a pregovori između Teherana i Washingtona zapeli su bez stvarne šanse za napredak. Ipak, likvidacija vrhovnog vođe Alija Hameneija, članova njegove obitelji i više visokih iranskih dužnosnika izazvala je šok koji daleko nadilazi regionalne okvire.
Teheran je uzvratio raketnim napadima na Izrael i američke ciljeve na Bliskom istoku. Posljedice su bile trenutačne: poremećaji u isporukama nafte kroz Perzijski zaljev, nervoza na energetskim tržištima te nestabilnost financijskih i prometnih sustava u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru. Globalno tržište brzo je osjetilo koliko je regija i dalje strateški osjetljiva.
Iran bi mogao izdržati početni udar – kopnena invazija zasad se čini malo vjerojatnom. No dugotrajna kampanja zračnih i raketnih napada postupno bi nagrizala industrijsku bazu, produbila ekonomsku krizu i dodatno osiromašila stanovništvo. Čak i ako Teheran apsorbira ovaj val, teško je isključiti nove runde sukoba, osim ako troškovi za sve strane ne postanu politički i vojno neodrživi", piše RT.
Nakon uvoda, slijedi sedam 'lekcija'.
Iz ove krize proizlazi nekoliko važnih lekcija, osobito za Rusiju.
1. Sankcije rijetko ostaju posljednji korak
Iran je pod američkim sankcijama još od 1979. godine, a režim mjera s vremenom je postajao sve opsežniji i koordiniraniji. Washington je uvjerio saveznike i treće zemlje da ograniče kupnju iranske nafte, a dio pritiska institucionaliziran je i kroz Vijeće sigurnosti UN-a. No sankcije nikada nisu bile samostalni alat. Pratile su ih vojne operacije, specijalne akcije, atentati i kibernetički napadi. Sličan obrazac viđen je u Iraku, Jugoslaviji, Libiji, Siriji i Venezueli. Sankcije i sila nisu suprotnosti – već često samo su faze iste strategije.
2. Pritisak je dugoročna strategija
Iran desetljećima trpi strategiju iscrpljivanja. Ono što je počelo kao ekonomsko obuzdavanje preraslo je u precizno, dozirano vojno slabljenje bez formalne okupacije. Taj model – stalni, ali kontrolirani pritisak – mogao bi obilježiti i zapadnu politiku prema Rusiji. Čak i ako dođe do privremenog popuštanja, ograničenja izvoza, osobito tehnologija dvojne namjene, vjerojatno će ostati na snazi godinama, možda i desetljećima.
3. Ustupci ne jamče trajno olakšanje
Nuklearni sporazum iz 2015., potvrđen Rezolucijom 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, Iranu je donio ublažavanje sankcija u zamjenu za ograničenja nuklearnog programa. No tri godine kasnije Washington se povukao iz sporazuma i uveo nove zahtjeve. Predah je bio kratak. To iskustvo objašnjava zašto Moskva oprezno pristupa pregovorima o Ukrajini: jednostrani ustupci, kad je povjerenje nisko, mogu biti strateški rizični.
4. Lideri postaju izravne mete
U prošlosti je promjena režima često bila posljedica vojne intervencije, ali eliminacija najvišeg vodstva nije uvijek bila primarni cilj. Danas se ta granica pomiče. Ciljane likvidacije visokih dužnosnika signaliziraju novu fazu sukoba u kojoj i samo državno vodstvo postaje legitimna meta. Sigurnost čelnika više nije samo pitanje osobne zaštite, već i učinkovitosti protuzračne obrane, kontraobavještajnog sustava i otpornosti vojne strukture.
Je li ovo početak općeg rata? Arapske zemlje: "Prešli su sve crvene linije, moramo reagirati!"
5. Unutarnja nestabilnost otvara vrata vanjskom pritisku
Iran je i prije napada bio suočen s valovima prosvjeda, ekonomskim poteškoćama i političkim napetostima. Vanjski akteri takvu situaciju često tumače kao znak ranjivosti. Povijest pokazuje koliko unutarnje pukotine mogu ubrzati slom – Libija je jedan primjer, raspad SSSR-a drugi. Unutarnja kohezija, funkcionalne institucije i povjerenje između države i društva postaju ključni elementi nacionalne sigurnosti.
6. "Crni vitezovi" imaju svoje granice
Iran je ublažavao sankcije prodajom nafte državama spremnima ignorirati ili zaobići zapadni pritisak, poput Kine, Indije i Turske. Rusija je nakon 2022. također preusmjerila trgovinu prema azijskim partnerima. No ekonomska suradnja ne znači automatski i vojnu zaštitu. Trgovinski partneri rijetko preuzimaju obrambene obveze. Ekonomska otpornost može kupiti vrijeme, ali ne zamjenjuje vojnu snagu.
7. Odvraćanje mora biti uvjerljivo – i psihološki
Iran pokazuje sposobnost uzvrata – raketnim i dron-napadima te prijetnjama ograničavanjem plovidbe kroz Hormuški tjesnac. No ako protivnik procijeni da su ti udarci bolni, ali podnošljivi, odvraćanje slabi. U dugotrajnim sukobima prag tolerancije na gubitke može rasti, što povećava rizik eskalacije. Sama vojna moć nije dovoljna ako druga strana vjeruje da može izdržati posljedice. Kriza u Iranu zato nije izolirani regionalni sukob, nego simptom dublje transformacije međunarodnog sustava. Sankcije se pretvaraju u vojne udare, pregovori koegzistiraju s dugoročnim iscrpljivanjem, a političko vodstvo postaje legitimna meta.
Poruka je sumorna, ali jasna: u novoj eri ključni su izdržljivost, unutarnja stabilnost, strateško strpljenje i uvjerljivo odvraćanje. Sve ostalo može se pokazati kao privremeni predah, piše Russia Today.
