Hvaljena i nagrađivana predstava „Zakon Zagore“ Gradskog kazališta mladih Split prikazana je u dvorištu HNK-a, popularnoj Plinari, u sklopu Splitskog ljeta. U tom vrlo „sklepanom“, a zanimljivom prostoru koji svojom rustikalnošću i intimnošću gotovo da zaziva komične komade izvedeno je djelo Ivana Lea Leme, još jedna duhovita posveta srazu urbanog i ruralnog, splitskog i vlaškog, ispoliranog i sirovog (a često i surovog). Scenografiju potpisuje Vesna Režić, kostimografiju Marko Marosiuk, a autor je skladbi Zvonimir Dusper. Zakon Zagore na dugačkoj vremenskoj liniji prati život Anđelije i njezina voljenog Ante, uz obvezan sraz političkih ideologija, jezika, stila života i percepcije ljubavi.
Šest glumica (Lidija Florijan, Mia Vladović, Ivana Gudelj, Ana Gruica Uglešić, Nada Kovačević i Andrea Mladinić) tumači Anđeliju u šest različitih razdoblja njezina života, čije je središte, priznala ona to ili ne, šarmantni, ali problematični ljepotan Ante (Matija Grabić). U kolopletu njihovih nelogičnih odluka stvorit će se epohalna ljubavna saga, komedija karaktera, ali i tragičan gubitak. Fiktivno selo Vitrovina iz kojega oboje potječu na početku gledatelju može pomalo ići na živce – tipično sijelo baba sa šudarićima na glavama, tračevi i sitna podbadanja, naricanja i kostobolje, sve je to tako stereotipno i već viđeno. Međutim, odličan redateljski pothvat koji nas baca između Drugog svjetskog rata i početka 21. stoljeća, uz sugestivne pripovjedne glasove glumica u kojem svaka oživljava „svoju“ Anđu u različitim životnim epohama daje nam naslutiti da je priča mnogo slojevitija nego što se na prvi pogled čini.
.png)
Gledatelji uskoro saznaju kakve obiteljske tragedije kriju te bakice sa šudarićima, čiji su se bližnji „odali komunizmu“, koga su glave došla ustaška i partizanska previranja, čiji očevi i majke vape za ženidbom svojih „starih cura i momaka“. U tom grotlu zbivanja, između udaraca motike i zlih jezika, rađa se ljubav pametne seoske djevojke Anđe i simpatičnog Ante. Njihov predbračni dogovor o odlasku u Split, uz vrlo uspjela, doslovna, ali i duhovita scenografska rješenja doslovno na pladnju nudi najljepše građevine grada pod Marjanom, prikazuje blještavilo i elitizam koji zavodi seosku djecu više nego „čarobne biljke“ koje će u potrazi za ekstazom „žvaknuti“ u svom rajskom vrtu. A rajski je vrt ni manje ni više Vila Dalmacija, a negdje odozgo ljubavi zanos jednostavnih i skromnih te strašću sažeženih seljačića promatra drug Tito.
Iskrena i direktna Anđa, konačno dočekavši partnera u punokrvnom obliku, bez pardona uzvikuje da sad tek vidi zašto kažu „da je batina iz raja izišla“, a Ante, zaposlenik Parkova i nasada, vrlo brzo pokazuje znakove traženja kruha pored pogače, kao onaj koji je prije osjetio čari grada, ali nije mu se prilagodio kao građanin, nego kao skorojević koji bi zbog globalne nezaitsnosti mogao loše završiti. Anđa, „gola ki puž golać“, morat će se nositi s težim pitanjima od onih seoskih – je li Ante sposoban priuštiti joj dobar život, je li mu ona dovoljna za sreću, što ako neka prolazeća sisata plavuša raspline ljubav kao mjehur od sapunice te ima li život u vječnom iščekivanju boljitka uopće smisla. Sve te dileme i razvojne skokove, ali i potpune slomove glumom su izvrsno dočarale glumice koje su utjelovile Anđu, a posebno je oduševljenje publike i salve smijeha u svom „mužožderačkom“ monologu izazvala Mia Vladović. Scenski pokret koji je rastao od staračkog šepanja do žarećeg seksipila bio je blago rečeno izvrstan, songovi kojima su se odjeljivali prizori simpatični i nošeni kvalitetnim tekstom, a scenska rješenja rijetko viđena – u svojoj jednostavnosti i učinkovitosti.
Osobito je uspio tekst, hibrid nekog vlaškog dijalekta između Vitrovine, Prčeva i Mošnjanja Donjih. Stalne metateze slogova i glasova (najlišpi, prefektno), uz simpatičnu pogrešnu tvorbu pridjeva trpnih (zaljubljet, najavljet, zamantat, zaslužet) dale su likovima dodatnu dimenziju nečega udaljenog, a njima autentičnog, njihova osobnog koda, načina raspoznavanja u svijetu mogućnosti – u kojima se često neće snaći. Osim razvoja mladog para, Zakon Zagore propituje i političke okolnosti, zavjete šutnje, komunizam, kapitalizam, nacionalizaciju imovine – sve ono o čemu se u „pristojnu“ društvu govori ispod glasa. Dok tih šest bakica, svaka od njih pomalo Anđelija, turobna u vječnom čekanju, izvrsno svjedoči o onome što nam kronično nedostaje kao zakon mnogih dijelova svijeta – o strpljenju i ljubavi.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
