Nakon izuzetno uspješnog otvaranja jubilarnog 70. Splitskog ljeta Orffovom scenskom kantatom „Carmina Burana“, na Peristil je došla i opera-ljubimica splitske publike, Verdijeva „Aida“. 68. je Splitsko ljeto svima još u živom sjećanju, što je za jučerašnju izvedbu, obilježeno nizom nezgoda, ali i otegotnih okolnosti tijekom same pripreme ovog naslova, bio dvosjekli mač. Kristina Kolar kao protagonistica na visini zadatka nešto je za što ćemo se morati uhvatiti kao pozitivnu uspomenu kad se budemo prisjećali ove izvedbe koja je tek blijeda sjena spektakla koji nam je ansambl Opere sa suradnicima priredio na otvaranju, a ni bok uz bok s prethodnim „Aidama“ ne bi dobro prošla.
Egipatskog je kralja tumačio Božo Župić, Amneris Rossana Rinaldi, Aidu Kristina Kolar, Radamesa Igor Krišto, Ramfisa Ivica Čikeš, Amonasra Grga Peroš, Glasnika Lovre Gujinović, a Svećenicu Maja Andrijolić. Režiju potpisuje Dražen Siriščević, scenografiju Slaven Raos, kostimografiju Juraj Zigman, a dirigent je Veton Marevci.
Ljudska napomena, iako ni gledatelje ni kritičare taj dio ne bi trebao osobito zanimati – spletom okolnosti, prije svega bolesti pojedinih izvođača, poput mezzosopranistice Irene Parlov koja je briljirala kao Amneris prije dvije godine, dogodilo se da ansambl praktički nije odradio nijednu probu u punom sastavu, a u velike je (i doslovno i metaforički) cipele pet do dvanaest uskočila Rossana Rinaldi. Koju minutu prije početka izvedbe ogromni je scenski rekvizit pod naletom vjetra pao na pozornicu i sama je sreća što nije bilo ozlijeđenih. Takav je početak zasigurno utjecao na opće raspoloženje među izvođačima, od prvog se takta osjetio grč; spor i zavodljiv početak koji se očekivao djelovao je prestrašeno i tromo, a potpuni izostanak zajedničkog oblikovanja ritma, boje i globalno zaokružene cjeline na relaciji dirigent-orkestar-zbor-solisti osjećao se tijekom cijele izvedbe.
Vjetar je jako utjecao i na reprodukciju zvuka te opći dojam o solistima. Uvjeti im nisu išli u prilog, ali kako svima – tako i njima. Arioso „Celeste Aida“ Igora Krište bio je uredan, ni približno spektakularan, s izvikanim krajevima fraza, duet Radamesa s Amneris lišen je i glumačke kemije, ali obilježen i čujnim neslaganjem boja glasova, tercet s Kristinom Kolar u ulozi Aide uspio je donijeti barem neupitnu ljepotu u visini tona soprana, no slaba je to utjeha za ukupni dojam. Srednje i niske glasovne lage, pogotovo kod mezzosopranistice Rinaldi, gotovo se nisu čule, orkestar ih je potpuno prekrio. A taj isti orkestar, koji je prije koji tjedan pod palicom Ivana Huta na „Carmina Burana“ zvučao poletno, ujednačeno i bogato u drugoj je izvedbi Aide, kao i sve ostalo, bio samo dio teško probavljivog miksa različitih boja koje se tuku i nikako ne uspijevaju postići zajedništvo.
Nevolja je tim veća što, kad bi se mogao uzeti pars pro toto, svaki djelić za sebe pa ga „prodati“ pod cjelinu, zaista pretežu korektne ili vrlo uspjele solističke točke. Čak i uvjetno rečeno „male“ uloge poput Svećenice (Maja Andrijolić) i Glasnika (Lovre Gujinović) pjevane su tehnički uspješno i lijepo oblikovano, Božo Župić kao egipatski kralj bio je poslovično uvjerljiv, kao i nacionalni prvak Ivica Čikeš u ulozi Ramfisa, standardno na visini zadatka. U trećem je činu „Ciel! Mio padre!“ Aide (Kristina Kolar) te kasnije kombinacije nje i oca Amonasra (Grga Peroš) jedan od dirljivijih dueta, vrlo topao, nostalgičan i potresan, no opet ostaje gorak okus u ustima zbog činjenice da trio Aida-Amneris-Radames nije prenio emociju, da su svoje pjevačke vrhunce davali pojedinačno te da je u više navrata Krišto „poklopio“ Rinaldi svojim moćnijim glasom, a Kolar je volumenom punim verdijanskog „effetta“ nadišla i prerasla i lik svoga dragoga, a i mračne suparnice. Dakle, pars sine toto, a ne pars pro toto.
Taj nesretni srušeni rekvizit nije uvukao nervozu samo u izvedbeni dio, nego je i djelomično osakatio scenografiju i oblikovanje svjetla. Ansambl Baleta donio je, uz trijumfalne trube, potrebnu živost i raskoš, a i oni su morali stoički podnositi nevolje s odjećom i plaštevima koje je vjetar pretvorio u stalnu borbu za odražavanje posture i koncentracije. Dva uklonjena kamena bloka poremetila su i koncept oblikovanja svjetla, na trenutke su rubni dijelovi ostajali u potpunom mraku. Ovisno o tome gdje ste sjedili, moglo se vidjeti stalno komešanje članova ansambla, izlasci na scenu koji su, nimalo slično 68. Splitskom ljetu, djelovali stihijski, na knap, u nepotrebnoj nervozi. Opet – možemo se sad hvatati za divnu izvedbu egzotične Svećenice i ženskog dijela zbora, na sjajnu gromoglasnu kombinaciju zabrinute Aide i muškog zbora, na uspjele koreografije i kostime čiji efekti stvaraju živu sliku neke daleke piramide koju Peristil tako uspješno glumi, na prelijepu šminku i detalje koje grade vrijedni ljudi iza pozornice – svejedno će ostati osjećaj košmara i izostanka cjeline. Tragičan završetak ljubavne priče šekspirijanskog tipa bio je toliko umrtvljen i mlak da je i zbunjeni pljesak djelovao pomalo groteskno.
Izvedba je ovo koja je djelovala kao da nedostaje inspicijenata koji će pravovremeno posložiti dijelove u cjelinu, te kao da orkestru, zboru i solistima svaki čin i promjenu dirigira drugi dirigent, bez fokusa, mira i jake ruke, gdje svaki kvadrant pozornice vodi svoju politiku. Sportskim rječnikom rečeno – mnogo talentiranih pojedinaca na okupu, a od utakmice ni „u“, momčadski duh izgubljen u pokušajima razumijevanja ideje odozgo, trener indisponiran, u čudnim izmjenama tempa, u pojedinačnim izletima pred gol bez želje da se pričeka suigrača. Opet, kakva god bila, „Aida“ je vječna ljubav splitske publike, no da joj se može tepati, pogotovo u usporedbi s ne baš tako davnom sestrom blizankom – ne može. Vidjela je i bolje dane.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
