Sinoć je u splitskom HNK-u u sklopu programa K-HNK gostovao ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, a na programu je bila Shakespeareova uspješnica „San Ivanjske noći“. Jedna od najpoznatijih komedija renesansnog dramskog maga prigodnica je kakve su pisali njegovi drugovi po peru i epohi, primjerice naš Držić. Predstava koja slavi nečiji brak, zabavlja puk i izruguje ljudske slabosti svoju katarzu proizvodi zahvaljujući dvjema reakcijama – očuđenju i smijehu. Minuciozna režija Paola Magellija i dramaturgija Željke Udovičić Pleština pred ansambl su stavile zadatak koji je nadasve uspješno izvršen – kroz komične avanture četvero mladih ljubavnika u svijetu vila i vilenjaka gledatelju se, uz mnogo estetske umješnosti i humora, zorno prikazalo kako je u ljubavi i ratu jednim migom Fortune lako ostati namagarčen.
Dok se u pozadini na videoprojekciji zibaju biljke, u prvom se scenografskom planu (s potpisom Ivana Marušića Klifa), u izuzetno pametno iskorištenom prostoru onoga što običavamo smatrati isključivo orkestralnom rupom događaju šumske tučnjave, snovi, skokovi na trampolinu, vilinski pohodi i bezobrazne igrarije s tuđim emocijama. Pastorali u modernom ruhu izvrsno doprinose kostimi Marite Ćopo, sasvim suvremeni, puni laganih padova i mekih materijala koji jamče pokretljivost, ali i efektnost raskoši gdje je potrebno. Dojam voajerskog upada u neku priču koja je prebizarna da bismo je na prvu shvatili dodatno pojačava sjajna glazba koju potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Od melodije koja se lomi u ljubavni vapaj do zvuka igrice u kojoj je svaka sljedeća spletka novi level ludosti – zvuk je pratio sve komedije zabune i naglašavao ih do ekstrema. Pastoralni ugođaj kojim dominiraju prekrasne vile (Beti Lučić, Sara Ipša, Vita Breški, Dina Drožđek i Melani Šipek) trebao bi završiti kako uzusi komedije nameću – svadbom, ali metateatar ljubavnih zavrzlama i uvježbavanja predstave u predstavi, okićen suludim ljubavničkim sukobom, magarcem koji ničim izazvan postaje ljubavnikom, ogoljenom kraljicom koja pred nama postaje komična marioneta i raspletom koji je tek rubno iz sna izišao u javu uvući će gledatelja u taj beskrajno privlačan nered.
.png)
Dva mlada para, Hermija (Dea Presečki) i Lisandar (Robert Španić) te Helena (Elizabeta Brodić) i Demetrije (Karlo Mrkša), upadaju u bizaran ljubavni četverokut koji svojim (ne)uspjelim čarolijama dodatno zahuktava vragolasti Puk (Hana Hegedušić), dok Egej, Hermijin otac (Zvonko Zečević) smatra da se ljubavne nevolje imaju razriješiti – makar i smrću, u duhu antičke „Gledajte uskladiti svoje želje s očevom voljom“. Dok Hermija i Lisandar pokušavaju pobjeći iz atenske učmalosti i pronaći prostor gdje će njihova ljubav biti slobodna, Helena kao vjeran i naporan pas slijedi Demetrija i otkriva mu plan bijega njegove nesuđene Hermije, na koju je ona toliko ljubomorna. Četvero mladih glumaca s nevjerojatnom energijom posreduje potpuno ljubavničko ludilo lišeno logike i takta, toliko da klasični tekst u moru koškanja, guranja, čupanja i gotovo boksačke ustrajnosti u konfliktu postaje blizak suvremenu gledatelju, prizeman taman koliko treba, iskren i smiješan.
Na drugoj pripovjednoj liniji vilinski kralj Oberon (Robert Plemić) bjesni na svoju kraljicu Titaniju (Helena Minić Matanić) i priprema joj spačku da bi je dozvao pameti. Cvijet koji će joj Puk tijekom sna iscijediti na oči rezultirat će time da se zaljubi u prvoga koga vidi nakon sna – a taj je prvi ujedno i najuspješniji lik ove predstave, groteskno biće s magarećom glavom, galamdžija Vratilo kojega je maestralno utjelovio Marko Cindrić. Njegova je uloga centralni dio predstave u predstavi – obrtnici uvježbavaju kazališni komad koji će, pokazat će se, izvesti na trostrukom vjenčanju. Marinko Leš, Marko Cindrić, Filip Eldan, Nikša Eldan, Darko Plovanić i Zdenko Brlek odgovorni su za najčudniji, a vjerojatno i najbolji prikaz Ovidijevih nesretnih ljubavnika Pirama i Tizbe koje ćete ikad vidjeti. Groteksni pripovjedač, ekscentrični Piram – nešto između kvartovskog priučenog amaterskog glumca i budalaša, tobože čedna Tizba u muškom tijelu prenaglašenih ženskih manira (u izvedbi izvrsnog Nikše Eldana), bizarni Mjesec, okljaštreni Lav i najaktivniji Zid na svijetu odgovorni su za salve oduševljena smijeha kakav se rijetko čuje. Nepristojnih aluzija nije nedostajalo – i svaka je uspjela.
U bazenu crvenih ruža, kao na naslovnici kultnog „Vrtloga života“, Helena Minić Matanić utjelovljuje zabludjelu ljubavnicu, siroticu kojoj se u slomljenoj fazi smijemo, a u fazi gordosti gledali smo je sa strahopoštovanjem. Njezino golo tijelo pored magarećeg šarmera dovoljno je ranjivo da se smiluje čak i prezaigrani Puk, Shakespeareov svojevrsni Matijaš Grabancijaš, vrckav bez pokvarenosti – kako ga je oslikala Hana Hegedušić. Iako počiva na zabunama, ovako zamišljen „San Ivanjske noći“ uopće ne vapi za raspletom. Gledatelju je naprosto žao što ta budalasta satira ne traje dulje, što „Piram i Tizba“ nisu višečinka da nas Cindrić i Eldan dulje zabavljaju olujom jezičnih i glumačkih ideja, što Titanija/Hipolita neće još jednom kao vjerni psić posrnuti kroz publiku plazeći za svojim mužem. Kao i mnogi drugi dijelovi ove predstave – je li sve politički korektno, „uglancano“, diskretno – ne, nije – ali je umjetnički usavršeno, dosljedno i zabavno.
„San Ivanjske noći“ rastače ozbiljnost, podsmjehuje se grandioznim ljubavima koje se jednim treptajem oka pale i gase, propituje odnos vlastita izbora i sudbine te kritizira ukočenost neprimjerenu svijetu između realnosti i pastorale. Velik i umjetnički snažan ansambl odgovorio je na zahtjeve redatelja čija vizija ne dopušta običnost. Neobičnost koja ih krasi, uz potpuni izostanak respekta pred „neugodnim“ zadacima, divna je odlika varaždinskog ansambla koji postaje omiljen gost splitskog HNK-a.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
