Književna je povijest prostor kružnog djelovanja, živi mehanizam čije epohe često funkcioniraju kao negacija one prethodne. U nekoliko se navrata u književnosti koketiralo i raskidalo s takozvanim „velikim temama“, a „Slučaj vlastite pogibelji“ roman je s velikom temom te posljedično predstava koja otkriva goleme, nerješive društvene probleme, unutarnje konflikte i čitav jedan svijet raspucan pod korupcijom i rukama uprljanima zločinom ili (ne)djelovanjem u okviru policijskog sustava, školstva i obitelji. Dramaturg i redatelj Ivan Plazibat uhvatio se u koštac s još jednim klasikom Kristiana Novaka koji je svoj status, bio mu to kompliment ili uteg, stekao i prije nego što je kritična masa čitatelja rekla svoj pravorijek o knjizi čiji je fokus informacija o samoubojstvu mladog policajca. Predstava u kojoj tijekom tri i pol sata igra velik ansambl HNK-a u Varaždinu u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca Rijeka, uz Kazališni studio mladih, uspjela je ono što je bilo kritično važno – održati gledateljevu pažnju i koncentraciju od početka do kraja, čineći ga aktivnim promatračem društvenih anomalija gdje su, u Plazibatovu prepoznatljivom potpisu kombinacije glume na pozornici i uspjelih videosnimki interijera i eksterijera u kojima se simultano događaju velike priče, baš svi slučajevi u radnji izazivali dramsku napetost i emotivni angažman.
Impresivni ansambl predstave čine Dea Presečki, Karlo Mrkša, Marko Cindrić, Ljubomir Kerekeš, Hana Hegedušić, Zdenko Brlek, Robert Španić, Ljiljana Bogojević, Helena Minić Matanić, Nikša Eldan, Elizabeta Brodić, Robert Plemić, Marinko Leš, Beti Lučić, Mario Jovev, Sunčana Zelenika Konjević, Filip Eldan, Jasmin Mekić, Deni Sanković, Darko Plovanić, Damir Puja i Jan Rendić te Kazališni studio mladih (Lorena Benčić, Petra Čolić, Tessa Fruk, Vida Huzjak, Tvrtko Kolar, Bard Krsto Plemić, Vida Kos, Fran Rabuzin, Greta Rukelj i Patrik Tuđan). Scenografiju potpisuje Libreta Mišan, kostimografiju Petra Pavičić, oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, kompoziciju Hrvoje Nikšić, a video operater je Luka Ivić.
„Slučaj vlastite pogibelji“ samo na papiru ima sporedne glumce. Da je itko u tom šarenom mozaiku bio neuvjerljiva karika, cjelokupna bi se slika međimurskog mikrosvijeta u kojem se zrcali moralno degradirani makrosvijet potpuno raspala. Najmlađi glumci na pozornici, polaznici Kazališnog studija mladih, ulijevali su povjerenje svojim ujednačenim, uvjerljivim i nadasve svrsishodnim prikazom generacije Z, školske dramske družine koja prvo obožava, a onda proždire drugačije/neistomišljenike. Briljirali su u dijaloškim konfliktima, u scenskom su pokretu bili kompaktna cjelina, u sjajnim su redateljskim rješenjima poput svjetala mobitela u mraku domova dok se viralno širi opasan trač bili bitan dio predstave koja se ne boji masovnosti, kolektiva i histerije koju taj kolektiv može donijeti.
Možda ćemo otići daleko ako kažemo da su ovakva djela s velikim brojem likova koji su krucijalni za radnju krležijanski izazov kao što je „Kraljevo“, ali valja istaknuti da Plazibat izuzetno poštuje pripovjedne postulate kompleksnog polaznog teksta i omogućuje da paralelni roman zadrži svoje dvije paralelne radnje (patnju i borbu Marlija koji se nosi s bratovim (samo)ubojstvom i Profu koja upada u probleme zbog referiranja na taj isti slučaj na dramskoj grupi). Scenski simultanizam u kojem gledatelj istovremeno vidi kako policajci spletkare oko svoje odgovornosti za smrt mladog kolege, u kojem bogataški roditelji pokušavaju namjestiti otkaz Profi koja je, istina i Bog, pogrešno procijenila vrijeme i mjesto za svoje utopističko-revolucionarne metode rada s učenicima, u kojem predstavnici korumpirane sredine licitiraju s nagodbama i oprostima da bi izvukli svoje prljave i krvave ruke iz područja nadolazećeg prava i pravde – ne može ostati neprimijećen, a gledatelj će zasigurno i sam upasti u hamletovsku dilemu oko strane koju bi izabrao.
Posebno je kompleksan lik profesorice u koji je dubinski zaronila mlada i talentirana Dea Presečki. Ona je tek na prvi pogled ekstremno „bijeli“ lik, moderna Antigona (koja se tim tekstom planirala i baviti u pripremi svoje dramske družine za natjecanje), beskompromisna borkinja za pošteniji svijet. Njezini su motivi časni (govorenje istine, stvaranje društva koje počiva na poštenju i moralu, rušenje načela nepravedne hijerarhije), ali njezine su metode u međuprostoru između nekonvencionalnog i neprihvatljivog. Mlada „Profa“ u kulerskom odijelu i tenisicama koja pozdravlja s „Kaj ima?“ te na satu dramske dopušta izražavanje emocija kroz debatu, izražavanje privatnih frustracija, psovanje i komentiranje društvene stvarnosti isprva je „cool profa“ koju djeca u počecima rada s njom obožavaju. U nadolazećoj je stvarnosti to, kako će se u razgovoru sa živčanom ravnateljicom, privilegiranim roditeljima i etičkom komisijom pokazati, tempirana bomba koja ne zna ni odglumiti demokratičnost. Prava je istina samo njezina istina, a misao o veličini vlastita morala i društvene odgovornosti za kazivanjem istine daju joj lažnu sliku o ulozi spasiteljice u društvu koje naprosto nema kritičnu masu takvih Antigona. Istina je takva i da u svakom razredu postoji „druker“ poput Sare koji će na prvu jaču kritiku pokušati uništiti sve što je profesor godinama gradio, kao i da je svaki profesor koji je pokušavao postići cilj (ovdje jačanje intrinzične motivacije dramske družine) na tom putu završio u ravnateljskom uredu na „saslušanju koje to nije“.
Obitelj koju čine Japa (Ljubomir Kerekeš), Seka (Hana Hegedušić) i Marli (Karlo Mrkša) na životnoj je kušnji, ne samo zbog tragedije gubitka sina i brata, nego i zbog nemogućnosti dolaska do istine, pa i vlastitog unutarnjeg mira koji bi trebao izvirati iz spoznavanja istine ili barem činjenice da si „na pravoj strani“. Očinska bol, frustracija i slomljenost oca u besprijekornoj i duboko potresnoj izvedbi Ljubomira Kerekeša miješa se s onom tužnom potrebom malog čovjeka da i u najvećoj boli otvori vrata svoje kuće, pa i potencijalnim gujama i raspirivačima mržnje koji su mogli utjecati na sinov suicid, da bi došao do odgovora. Izvedba je to koja bujicom emocija i tektonskim pomacima u svijesti publike o blizini zločina i udaljenosti istine može parirati samo Nives Ivanković u jednako tragičnoj ulozi u „Crvenoj vodi“ splitskog HNK-a.
Hana Hegedušić oduševljava kao sestra čiji se svijet raspao na krhotine, a silom prilika našla se u poziciji svojevrsne mater familias i tampon zone između oca i brata, iako i sama polovično balansira između prihvaćanja situacije i želje za otporom koji će potencijalne sukrivce bratove smrti sravniti sa zemljom. Marli, također policijski službenik kao i pokojni brat, nosi dvostruku patnju i nemoć, i kao član obitelji koja je trajno i nepovratno osakaćena, i kao pripadnik policije koja je, u paradoksu strukovne crvotočine, izjedena parazitima, prevarantima i zlostavljačima u vlastitim redovima. Karlo Mrkša odličan je izbor za tragičnog junaka novoga vremena, on prikazuje lik čija je svaka odluka pogrešna, svaki pokušaj osvjetljivanja istine, saniranja štete ili pomirbe znači da nekoga izdaje ili razočarava. Zbog te nemogućnosti da ispliva kao pravednik, iako moralno ispravan, kao i Profa, biva dotučen situacijom u kojoj se našao i koja mu nikako neće moći donijeti zadovoljštinu.
I svi su ostali likovi djelovali kao groteskna, hrđava pozadina priče koja je samo naočigled jasna, dok iznad svih titra teška pretpostavka da se slučaj pogibelji mladoga policajca možda nikad neće razriješiti. Bravure poput bahatosti privilegiranoga Sarinog oca u izvedbi Marinka Leša ili hladnokrvne, jezive prijetvornosti i kalkulacije Trojnara u utjelovljenju sjajnog Marka Cindrića samo su neka od ostvarenja koja ističu snagu šarolikog ansambla u ovom kolopletu tragičnih priča. Raspad humanosti međimurske mikrosredine zapravo je počeo kao raspad savjesti pojedinca, a redatelj Plazibat Novakovu potrebu za ulaskom u svijet jedinke koja se lomi u unutarnjim dilemama voajerski bezobzirno i fantastično interpretira kroz dodatak kamere na pozornici i stavljanje gledatelja u poziciju iznad protagonista, ondje gdje vidi više i šire, donekle anticipira peripetije, ali osjeća i živčani pritisak za razrješenjem u kojem će netko korumpiranom sustavu barem pokazati srednji prst, a netko će možda s drugačijom namjerom pogledati svoj svakodnevni radni rekvizit – pištolj.
„Slučaj vlastite pogibelji“ splitska je publika dočekala i ispratila s iskrenim oduševljenjem, pokazujući poštovanje prema suvremenim tekstovima koji, inspirirani kvarnim svijetom, pokušavaju djelovati barem tako da u močvari korupcije i moralne dekadencije oči držimo širom otvorenima. „Tiče nas se“, unezvijereno će ponavljati glavni likovi, aludirajući na kulturu nemiješanja u „tuđe“ poslove koja je omogućila da se kriminalistički zapleti odvijaju u tišini, da ne kažemo s prešutnim odobravanjem pasivnih promatrača. Time se jedna „velika tema“, umjesto da se gurne u ropotarnicu povijesti i društvenog nedjelovanja, kao šaka blata bacila na bijele košulje nekih stvarnih likova koji operiraju u svojim malim mjestima, misleći da će zločin proći nekažnjeno. Novakov tekst i Plazibatova režija u maniri „Fiat iustitia et pereat mundus“ kristalno jasno poručuju – još uvijek ima nas čije su oči širom otvorene – pratimo, igramo, bilježimo, djelujemo.
