Krenula ja pisati kolumnu o tratinčici. Glavni razlog je činjenica da sam bila baš oduševljena, nekih davnih godina, otkrićem da je – jestiva. Mala, ljupka tratinčica. Jestiva. Pa bih to otkriće rado podijelila s drugima, jer ja jako volim sve što je jestivo, makar bilo sitno. Jako sitno. Toliko sitno da se čovjek zapita ima li smisla, ali ja u takvim stvarima brzo nađem smisao.
Da, znam, trebaju nam tri dana da naberemo zdjelicu listića. U redu, priznajem – nije praktično. Nije ni ekonomično. Nije ni pametno, ako imaš pametnijeg posla. Ali kad sam krenula malo dublje kopati, zaprepastilo me koliko je ta mala biljka ljekovita. Pa ako je samo desetina toga istinita, mi smo na konju. Ili barem na livadi, s pogledom.
Ukusniji od matovilca
U svakom slučaju, svoj najdraži cvjetić morala sam s okolnih livada preseliti u vrt. I to ne bilo gdje, nego točno usred kamene staze u povrtnjaku. Da bude vidljiva i da joj se ispričam ako je slučajno ugazim. Doduše, navikla je ona na svojim livadama na ljepotu života, unatoč gaženju. Tamo je gaze krave, psi, mačke, ljudi i sudbina – i nitko se ne pita hoće li tratinčica preživjeti. U mojoj vrtnoj stazi ja nju podsjećam tko je tu gazda. Ona meni ukazuje što znači upornost. Pokazuje mi i kako se život, bez obzira na sve, uvijek iznova pojavi (ili rasijava), čak i tamo gdje ga nisi planirao.
A morala sam je i probati. Svježe listiće. Samo zato što sam pročitala – po nekim gurmanima – da su u kombinaciji s mladim sirom ukusniji od matovilca. E sad… s obzirom na to da matovilac kod mene uživa status savršene salate, morala sam i to čudo probati. I usporediti. Dala sam ljupkoj tratinčici šansu, i to poštenu.
Moj On je ispekao kruh, za “ležaj”.
Lička basa, naručena preko Ruraline, ide kao donji bijeli lancun preko kreveta. Gore nježno lišće tratinčice, još s cvjetnim pupoljkom, tek ubrano, još u šoku od selidbe iz vrta u tanjur. Zagrizem… i ostanem zabezeknuta, onako iskreno, bez ikakve pripreme.
tratincica
Ispada da se nisam trebala toliko mučiti s ležajem na koji ću položiti tratinčicu – ima ona iznenađujuće dobru aromu. Lišće je diskretno hrapavo i gorkasto, podsjeća na rikulu, okus nježan, travnat, proljetan. Onakav kakav zamišljaš kad gledaš livadu i misliš: sigurno je zdravo i vjerojatno pametnije od mene. Svakako, konzultirala sam svog antivrtlara glede okusa. Kaže: “Dobro je, ali preferiram mlađe lišće.” Rečeno s facom onoga tko je upravo otkrio Ameriku!
Sveti Google kaže da se cvjetni pupoljci mogu kiseliti.
Vi, kao i ja, znate da Google podnosi i bilježi sve živo. Sve što je ikad nekome palo na pamet – uključujući i gluposti, uvjerenja i čvrste stavove bez ikakvog pokrića. A onda to, jel’, valja i provjeravati. Evo, nedavno sam čula i pročitala na svetom Googlu da pravi Talijan nosi ovratnik košulje okomito uz vrat. Pitam ja to isto gospodina Ala, a on mi se smije, onako kako se smije čovjek koji zna da si nešto krivo shvatila, ali te pušta da živiš u toj verziji sebe. Pitala sam i Talijane, na nedavnom putovanju. I oni su mi se smijali.
Sreća moja da mi samopouzdanje leži na skroz dobrim nogama. Nije mene lako izludjeti.
Ali zato sam skroz spremna povjerovati da mala, skromna tratinčica, koju godinama beremo „voli me – ne voli me“, zapravo sve vrijeme stoji tu i misli: da vi znate što ja sve mogu. I još uvijek čeka da je netko primi ozbiljno, ali tiho, sa smiješkom.
