Komična Rossinijeva dvočinska opera „Seviljski brijač“, koja od 1816. do danas uspješno predstavlja jednu od najboljih opera buffa ikad napisanih, u ožujku svojim novim izvedbama časti splitsku publiku. Dva sata i četrdeset pet minuta ispunjeno je promišljenim odnosom prema prekrasnoj orkestraciji, vrlo nadahnutim solističkim nastupima, uigranim zborskim dijelovima, sjajnim koloritom i nadasve duhovitom glumom koja neprekidno izaziva komičan efekt i iskustvo potpunog kazališnog uživanja.
U željenom povratku „Seviljskog brijača“ na pozornicu splitskog HNK-a sudjeluje izvrstan kreativni tim: maestro Ivan Hut, redatelj Krešimir Dolenčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Ana Savić Gecan, koreografkinja Mateja Pučko Petrović, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, asistentica redatelja Jelena Bosančić Petrašić, zborovođa Maro Rica, inspicijentica Ana Šabašov, šaptačica Irina Padovan, koncertni majstor Valter Lovričević te korepetitori Stipe Iličić i Petra Filimonović.
U trima izvedbama uloge tumače Ladislav Vrgoč/Vjekoslav Kaštelančić (grof Almaviva), Felipe Ćudina Begović (Bartolo), Nela Šarić (Rosina), Davor Nekjak/Marko Lasić (Figaro), Mate Akrap (Basilio), Joško Tranfić (Fiorello), Antonija Teskera (Berta), Matija Škiljo (Zapovjednik straže), Goran Velić (Bilježnik) i Franjo Đaković (Figarov sluga), uz Orkestar i Zbor Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu te studente Odsjeka za glumu Umjetničke akademije u Splitu.
Kad svi izvođači dišu kao jedno tijelo, a želja za igrom i zabavom izbija iz svakog takta, rezultat je neupitan. Već je Uvertira, koju je Rossini reciklirao iz jedne od svojih manje uspješnih opera, pokazala raskoš talenta i sinergije maestra Huta i Orkestra HNK-a. Napeti početak koji dinamički raste u brzu temu energičnog tempa, prepoznatljivu čak i najmlađoj publici, oduševio je slušatelje. Kao i u prethodnim suradnjama, maestro i Orkestar pokazali su žicu za igru, za odlučno, neusplahireno hvatanje ukoštac sa zahtjevnim ritmom, za organsko razumijevanje karaktera opere. Njihov lucidan početak bio je zlatna baza za nadogradnju u svim ostalim aspektima – pjevačkom, vizualnom, režijskom.
U živahnoj i funkcionalnoj scenografiji Dinke Jeričević, Sevilla može biti i Split, i bilo koji mediteranski grad gdje se između tiramola odvijaju igrice, ogovaranja i kovanja velikih planova. Raskošna kostimografija Ane Savić Gecan, puna zgodnih prugastih kontrasta, raskošnih suknja i odijela, začinjena upečatljivim perikama i sjajnom šminkom, doprinijela je dojmu da sudjelujemo u jednoj fantastičnoj trač-partiji oko ljubavne intrige koja je svojom raskoši ipak malo izmaknuta iz naše svakodnevice.
Davor Nekjak kao Figaro odmah je izazvao ovacije publike, utjelovivši svoj lik s nevjerojatnim šarmom – on nije samo gradski brijač, nego i „factotum“ svih događanja, snalažljivi lisac koji uživa u nadmudrivanju, ali pritom ipak radi za viši cilj – pomaganje grofu Almavivi da osvoji srce mlade Rosine. Nekjak je „Largo al factotum“ izveo kao da se ne radi o jednoj od najzahtjevnijih baritonskih arija, s tolikom posvećenošću, lakoćom i izvođačkom vještinom da je publika ostala zapanjena. Tijekom cijele je opere dominirao svojom sigurnošću, ekspresijom i angažmanom koji osvaja. Od Joška Tranfića i Mate Akrapa u ulogama Basilija i Fiorella ništa se osim savršene interpretacije nije ni očekivalo, a ovaj nas je put posebno oduševio duo koji prvi put gledamo u kombinaciji koja fascinira – Felipe Ćudina Begović kao Bartolo, uporni i naporni zavodnik svoje štićenice Rosine, koju utjelovljuje Nela Šarić.
Felipe Ćudina Begović sve češće i sve sjajnije koristi prednosti svojega potentnog bas-baritona, a ono što nas uz izuzetno zanimljivu boju glasa i stoičku izdržljivost u ritmičkim vratolomijama (napose u parlando stilu) Bartola posebno veseli njegov je glumački talent. Što je teže, luđe i zahtjevnije, Ćudina Begović je sve bolji, upečatljiviji i komičniji. Glumačko oblikovanje njegove uloge čangrizava napadna tutora koje je skakalo s patosa na ironiju i grotesku bilo je besprijekorno, po starim uzusima commedie dell'arte. Komplimentirala mu je činjenica da čudesna sopranistica Nela Šarić u svakoj svojoj ulozi iznova iznjedri divu u sebi, pa je tako učinila i ovaj put. Njezina Rosina daleko je od djeve u nevolji koja samo čeka svoj spas – iako načelno dobroćudna i poslušna, Rosina itekako postaje guja kad je se gazi, što je Šarić maestralno oslikala u „Una voce poco fa“. Nela Šarić jednako je veličanstvena u bogatom donjem registru, kojega ovdje ne nedostaje, kao i u izuzetno zahtjevnim koloraturnim skokovima, trilerima i fioriturama. Kao i Nekjak – u najteže izazove ulijeće puna srca i povjerenja u svoj glas – kao da se radi o zadačiću – i to čini besprijekorno.
Ladislav Vrgoč bio je utjelovljenje tenorskog bel canta u liku grofa Almavive, koji nastoji osvojiti Rosinu. Njegov okretni, fleksibilni glas s izuzetnim osjećajem za stilske raznolikosti odlično se uklopio u ulogu romantičnog junaka koji je, spletom mnogih bizarnosti prerušavanja, upao i u niz nevolja. I kod Vrgoča je ta djetinje osvježavajuća želja za igrom i istraživanjem glumačkih rješenja rezultirala sjajnom interpretacijom. Vrgoč je junački pjevao i glumio tri prerušavanja svojega lika, bivajući jednako uvjerljiv i kao siromašni student Lindoro, i kao nespretni pijani vojnik, i kao glazbenik don Alonso. Antonija Teskera bila je šlag na torti komičnih likova u operi. Klasična „servetta“, komična i pametna sluškinja, bila je glas razuma u vrlo upečatljivoj ariji „Il vecchiotto cerca moglie“ u kojoj se ruga svojem starom gospodaru i njegovoj ideji ženidbe s djevojkom. Naravno, Teskera je i ovaj put i pjevački i glumački dala velik obol ovom vrhuncu ironije u operi.
Režijska su rješenja u području komedije zabune i konflikata među likovima nevjerojatno duhovita, gdjekad karikirana baš kako treba. Rosina koja zbog nesretne zabune i ljutnje s puškom ulijeće među zaljubljenike, Figaro čije škare lete kao čarobni štapić, Bartolo koji bi se najradije sa svima potukao, dežurne „babe“ koje ogovaraju s ulica i terasa – sve je to oživjelo duh grada koji živi za priču, ako hoćete i skandal. Scene kolektivnog ludila, plesa i sudjelovanja u spletki oko Rosinina i Almavivina vjenčanja izvrsno su osmišljene. Zbor gradi stabilan, topao i čist zvuk, a odlični glumački momenti (osobito Franje Đakovića kao komičnog sluge) začinili su čitavu operu.
U moru sjajnih nezahvalno je izdvajati, no ne možemo se ne osvrnuti na to kako su maestro Hut i Orkestar HNK-a studiozno gradili svaki crescendo, izbjegavši zamku da skok iz tihog u eksplozivno glasno bude prenagao i nelogičan. Izuzetno je teško uskladiti sviranje s parlando dijelovima, no i to je besprijekorno odrađeno, recitativi su uigrani s pjevačima, karakter je moćan – sve na svojem mjestu. Skoro tri sata pršteće energije, zabave, humora i umjetničke poletnosti. Dinamičnost i maštovitost čine ovog „Seviljskog brijača“ svevremenskim komadom i vrhuncem scenske duhovitosti, koji nas i u zahtjevnim vremenima brani svojom umjetničkom snagom i pametnim humorom.
