Nakon uspješne pretpremijere uslijedila je i uspješna premijera – jednako zabavna, srčana, nošena sjajnim izvođačima. Tijardovićeva tročinska opereta „Kraljica lopte“ na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u Hajdukovu je slavljeničkom tjednu pravi hit, a proročke riječi redateljice Kristine Grubiše ostvarile su se – više se ne pjevuše samo „To njeni knedla“, sad svi već znaju za „Tip-top“ zavodnicu Dragicu, upečatljivi „Tango“ i prekrasnu istočnjačku „Šalamah“.
U prvome činu, tijekom utakmice Hajduka i momčadi Manchester and Malta United, upoznajemo niz živopisnih likova – profešure Stanka (Tonči Banov) i Niku (Filip Radoš), kći potonjeg, Mila, (Neda Pejković) na njegovu početnu žalost i zgražanje zaljubljena je u Hajdukova kapetana Slavka (Roko Radovan). Scena utakmice jedan je od najljepše i najdinamičnije koreografiranih prizora koje smo imali priliku vidjeti (rad Raffaelle de Luca), a živa lopta u interpretaciji Jana Hasjoka i u jednom od briljantnih kostima Ane Roko bila je prava senzacija koja je izazvala potpuno oduševljenje publike. Slavkova ozljeda i Milino ljubavno priznanje zahuktali su radnju uoči Hajdukove dugačke turneje, a i dokazali da su Roko Radovan i Neda Pejković pravi pjevački kameleoni spremni za žanrovske iskorake, sjajni profesionalci, talentirani glazbeno koliko i glumački, u duetima upravo savršeni. Joško Tranfić i Felipe Ćudina Begović i glumom i stasom i glasom dominiraju kao treneri dviju momčadi, a scena je obilno začinjena navijačkim efektima, od svjetla i koreografije preko zvuka. Maestro Davor Kelić ima „mota“ za dirigiranje utakmicama, kakva god da mu je sportska pozadina, a orkestar uživa u vrckavosti partiture koja obiluje i svečanim koračnicama, ali i lirskim izletima solista. Pametno scenografsko rješenje Kristijana Popovića jednim je pokretom mijenjalo tribine Staroga placa u malteške ulice i dvorce. Pravi sudar identiteta i rascijepljenost svojega „ja“ u kolektivnom „mi“ besprijekornim su glumačkim rješenjima i izuzetnim smislom za komiku nudili Pere Eranović u ulozi češkog „Splićaka“ Matjeja i Filip Luka Gospić u šarmantnoj i zabavnoj viziji Tonka.
Malteške su scene prepoznatljive po najuspjelijim glazbenim brojevima, koje su maestro Kelić i orkestar izveli još elegantnije i upečatljivije nego na pretpremijeri,gdje je pjesma i ples robinje Šalamah, koja najednom postaje slobodna kao ptica, bila sjajna metafora Milina čekanja. Slavka dugo nema, vrckavi Matjej pokušava privući koju egzotičnu plesačicu, elegantna Lady Alice poziva hajdukovce u svoju raskošnu palaču, a usput nastaje niz ljubavnih zavrzlama nošenih ljubomorom Sir Archibalda (i ovdje izvrsni Filip Luka Gospić). U komediji zabune Sir Archibald maše svojom sabljom i optužuje berekina Matjeja za preljub sa svojom zaručnicom Lady Alice – a Branka Pleština Stanić kroz smijeh i ironični „Bez uvrede“ ističe da ni u ludilu ne bi bila s Matjejem i priređuje nam, osim pjevačkog nastupa za udžbenike, i sjajnu lekciju iz glume. Da Matjej ipak ne ostane kratkih rukava, pobrinula se Marženka – paradoksalno, navijačica protivničke momčadi. Pere Eranović već je briljirao kao naivni zaljubljenik i zafrkant, a vrlo mu je predano i srčano parirala Bjanka Ivas kao Marženka. Njezin pjevački talent nije zasjenio ni one aspekte koji ne mogu krasiti baš svakoga pjevača, a to su gluma i scenski pokret. Ivas je vrlo pomno razradila ulogu, bez imitacija svoje izvrsne prethodnice, gradirala je navijačku ludost sa zaljubljeničkim patosom, s dozom karikaturalnosti kakvoj je Tijardović sklon, ali bez pretjerivanja i bez ekskursa koji bi povrijedili bilo koji dio njezina nastupa. Šlag na kraju – izvrsna je plesačica.
Vjerojano se već sa sigurnošću može reći da će Stipe Radoja i Bojan Brajčić kao Kiki i Fifi dobiti standing ovations na svakoj izvedbi. Dva zafrkanta, bilo da se radi o torcidašima ili oficirima Sir Archibalda, razlog su zbog kojega bi bilo dobro ponijeti i maramice, u publici je bilo i onih koji su plakali od smijeha. Njihovo nadmetanje za zgodnu Dragicu (koju je suvereno, odmjereno i zavodljivo utjelovila Barbara Sumić) pokazalo je i neke prednosti (mišiće) i nedostatke (Fifijevu urnebesno odglumljenu govornu manu), njihovo poljudsko navijanje pretvorilo se u rubno romantičnu scenu zagrljaja i plesa zbog kojega na trenutak mičete pogled sa Slavka i Mile i grohotom se smijete poljudskom Jacku i Rose (ili Jacku i Jacku), a govorna karakterizacija engleskih oficira potez je genijalaca.
Uz pohvale cijelom kreativnom timu (osobito redateljici, dramaturgu, dirigentu i koreografkinji), posebno valja istaknuti Nedu Pejković u naslovnoj ulozi. Svijetle, prodorne i jasne boja tona, kad treba eterična, kad treba dramatična, fleksibilna u pokretu, talentirana glumica – mlada je sopranistica prava kraljica lopte!
