U ponedjeljak je na HRT-u prikazana posljednja epizoda treće sezone hvaljene serije „Novine“ scenarista Ivice Đikića i redatelja Dalibora Matanića. S nekoliko dana odmaka možemo reći da će biti vrlo čudno bez ponedjeljka navečer koji je jamčio gledateljski užitak kakav dugo nismo imali priliku osjetiti.
„Novine“ su, naime, projekt koji je nadišao TV-seriju i ozbiljnije nego ikad zagrebao u kompleksne odnose svijeta medija, političke moći i korumpiranog pravosuđa. Đikić i Matanić sjajan su tandem, što zbog razumijevanja odnosa medijsko-političke hijerarhije moći „iznutra“, što zbog sjajnog osjećaja za novitet u dramskim serijama. Prvi je to hrvatski (trans)medijski skok na platformu Netflix, što samo po sebi mnogo govori o dometu projekta.
Od „Nordic Noir“ trilera do koruptivne gnusobe
Prva je sezona „Novina“ visoko postavila letvicu, čak i za vlastite nadolazeće sezone, uspješno balansirajući između atmosfere Nordic Noir trilera i aluzija na kultnu američku seriju „Žica“. Beskrupulozni građevinski tajkun Mario Kardum (Aleksandar Cvjetković), neobično sličan Željku Kerumu, pokušava zataškati umiješanost svoje majke u tragičnu prometnu nesreću, pritom koketirajući s korumpiranim crkvenim dužnosnicima i potkupljivim predstavnicima medija.
Kao najveći se kamen spoticanja pokazuju istraživački novinari, čiji je profesionalni put sjajno prikazan kroz likove poput Dijane Mitrović (Branka Katić), Nikole Martića (Trpimir Jurkić) i Tene Latinović (Tihana Lazović). Novinari moraju balansirati između ekskluzive i utuživosti, korisnosti i parazitiranja, slave i propasti. Njihovi privatni životi često su žrtve posla koji ždere sve pred sobom, pitanje je samo koliko su duboko spremni zaglibiti da bi iskopali istinu.
Druga sezona obilježena je antitetičkim parom Tomašević – Krsnik koji se svim mogućim sredstvima pokušava domoći pozicije predsjednika države. Arogantni Ludvig Tomašević (Dragan Despot) u svojim nastupima ozbiljno podsjeća na Milana Bandića, dok poročna i intrigantna ljevičarka Jelena Krsnik (Nives Ivanković) fizički nalikuje bivšoj predsjednici države. Međutim, uvid u njihove privatne slomove čini ih ljudskijima od političara kakvi nam se (ne)uspješno ulickano pakiraju u kampanje, a suptilan, no bitan utjecaj okoline (policija, Crkva, PR) Tomaševiću donosi prevagu u bizarnoj igri mačke i miša.
Treća je sezona obilježena maestralnim likom Blage Antića (Zdenko Jelčić), bivšeg udbaša koji se nakon sinove nesretne smrti polako obračunava s pokvarenim političarima i njihovim pijunima, pritom pretvorivši svoj stan u utočište izbjeglica koje trebaju zaštitnika i vođu. Fascinantne su scenarističke, a i glumačke bravure Zdenka Jelčića čijeg Blagu ne možete mrziti, iako ga se bojite. Sezona prepuna mafijaških obračuna, korupcijskih hobotnica, bizarnih ubojstava, sasvim mogućih i zasluženo karikiranih političkih gafova mora završiti duelom Tomaševića i Antića, dok u pozadini titra neizvjesna pozicija „Novina“, a samim time i istraživačkog novinarstva u državi.
Osim većinski inspirativne glume koja je tu i tamo ispresijecana velikim brojem sporednih likova, posebno je fascinantan redateljski i snimateljski odnos prema prikazivanju grada. Rijeka je „odglumila“ sve što je odjenulo radnju u ruho koje izgleda vrlo skupo – centar političke moći, izvor medijske proizvodnje i grotlo misterija. Matanić nije ciljao na jeftinu razgledničku sliku grada s fokusom na uvijek ista kulturna dobra. Ptičja perspektiva obuhvatila je nebodere, brodogradilište, plaže, misteriozne deponije materijalnog i ljudskog otpada. Njegova se estetika približila estetici šoka, mudro upakirana u magličastu atmosferu Nordic Noir trilera u kojoj je i mjesto radnje ravnopravan lik koji kao da provocira konflikte.
Na kraju, teško je zamisliti koliki će posao imati sve buduće serije koje će pokušati doseći kvalitetu „Novina“. Od premise i scenarija do eksterijera, glume i nevjerojatnog kastinga, „Novine“ zaslužuju posebno mjesto u povijesti dramske televizije.
