U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu premijerno je izveden Molièreov „Mizantrop“ u prijevodu Vladimira Gerića i režiji Miloša Lolića. Režiju, scenografiju, izbor glazbe i scenski pokret potpisuje Miloš Lolić, kostimografiju Mia Popovska, dramaturginja i asistentica redatelja je Ivona Rieger, dramaturg Periša Perišić, dizajn svjetla potpisuje Srđan Barbarić, oblikovatelj je zvuka Damir Punda, jezična je savjetnica Anita Runjić-Stoilova, inspicijentica Sonja Dvornik, a prijevod drame potpisuje Vladimir Gerić.
Molièreovo je 17. stoljeće period binarnih opreka. S jedne strane cvatu otkrića iz područja prirodnih znanosti, s druge se strane na smrt osuđuju fizičari i astronomi. Dok njegovi suvremenici potpuno zaljubljeni u klasičnu književnost pišu na tragu antike i renesanse, Molière kao naturalist prije naturalizma bespoštedno secira ljudske slabosti. I radi to, za današnje pojmove, u vrlo staromodnoj formi. S tom se čudnom diskrepancijom moderne teme i tradicionalna stila prekrasno nosi redatelj Miloš Lolić, koji Moliereov svijet stavlja u kakav međuprostor koji koketira s klasicizmom i prosvjetiteljstvom, ali i kuca na vrata suvremena svijeta, kao što njegovi likovi na scenu ulaze kroz prevrnuti ružičasti automobil, centralni dio vrlo skromne i funkcionalne scenografije. Ta „lijepa karampana“ moćan je subverzivni element – i svijet u kojemu njegov „Mizantrop“ živi naizgled je šaren, prpošan i zasut konfetima, ali ujedno je i izokrenutih društvenih vrijednosti. Društveno je prihvaćeniji onaj koji finije govori, uljudnije laska i uspješnije laže.
Ono čega smo se najviše bojali kad smo čuli za naslov dramske premijere, a to je kič, nije postojalo ni u tragovima. Vivaldijeva i Haydnova glazba kao vrhunac elegancije sudarale su se s automobilskim olupinama i partijanerskim pokretom i raspoloženjem, dok su prelijepi kostimi, šminka i vlasulje bili neponovljiv vremeplov za gledatelje. Velike pohvale kostimografkinji Miji Popovskoj za divne ideje, Nevenki Šiško i njezinu vrijednom timu za majstorsku realizaciju. Boje, izbor materijala, kontrasti, nabori, elegancija, karakterizacija lika kroz kostim (koketa u najotkrivenijem, učmali likovi stegnuti – savršeno!), sve je bilo na najvišoj razini. Odlična šminka (Dolores Žanko) i izniman vlasuljarski rad (Zdenka Babić) izazvali su salve oduševljenja i smijeha i prije nego što su likovi progovorili. Promišljeno do zadnjeg detalja – primjerice, likovi najbahatijih markiza nose najveće i najekscentričnije perike, dok je junak Alceste vrlo staromodan i suzdržan; najjača je šminka na najotrovnijoj tračerici – Arsinoe. Sve u svemu, „vanjska kompozicija“ predstave – ne može bolje.
O tome koliko je predstavama (pogotovo klasičnog repertoara) važan jezični savjetnik načelno se ne govori sve dok nešto ne pođe po zlu, a takve smo slučajeve imali prilike gledati, primjerice na Splitskom ljetu, uz osjećaj susramlja pri susretu s neurednim jezičnim predlošcima i karamboliranim titlovima. Molière je odrađen na kvalitetnom predlošku i prijevodu, uz izuzetno pažljivo oblikovane vrednote govorenoga jezika, uzoran rad na naglascima i – najvažnije – razumijevanje melodijske strukture fraze i teksta. Gledatelj je morao dobrano napregnuti uši da bi uopće primijetio, neka nam oprosti Molière, tu smrtno dosadnu repličko-stihovanu strukturu s nasilnim i banalnim parnim rimama – jer baš su svi glumci u ansamblu poštovali načelo dijaloga i melodijsku liniju rečenice, ne dopustivši time da artificijelnost forme našteti sadržaju, a i čestim komičnim efektima. Bravo za ansambl i jezičnu savjetnicu Anitu Runjić-Stoilovu – ondje gdje ne funkcioniraju prozodijske značajke ne funkcionira ni scenski govor, a tada obično ne funkcionira baš ništa.
Nadalje – aspekt podjela uloga, rad na ulogama i redateljsko čitanje glumca. Dugogodišnji gledatelj splitskog nacionalnog kazališta te ljubitelj Drame sigurno se nakratko hrvao s mišlju – podjela je uloga mogla izgledati drugačije. Poznavajući Molièreove likove, neki bi od nas već u glavi mogli s istim ovim glumcima napraviti veliku rošadu. I dobili bismo rješenje koje očito treba početi izbjegavati, za dobro glumaca koji su bijelo platno, podatni i funkcionalni, a ne ukalupljeni u tipske likove. Mijo Jurišić, nama vječno Bérenger iz „Nosoroga“, ovdje je sve suprotno – bizarni markiz, partijaner i laskavac, lik kojeg glumac veličanstveno savija u bogatog beskičmenjaka, ali, dovraga – beskrajno je smiješan. I djeluje kao da se nikad nije bolje zabavljao stavljajući svoje ideje u cipele svoga lika. Što reći o Stipi Radoji, koji je u predstavicama kakvih je bilo mnogo praktički pretplaćen na uloge kvartovskih momaka i siledžija, a u „Crvenoj vodi“ emocionalno je rasuo publiku i opet je sastavio, odigravši nešto što je bilo vrijedno svih glumačkih nagrada koje su bile u ponudi, ali toj mračnoj temi nećemo pridati više ni retka. Taj „gradski i kvartovski“ Radoja s tolikom je vještinom i angažmanom odigrao feminizirana markiza, fićfirića i banalna kicoša kojega želite udariti lepezom da mu se onaj čipkasti ovratnik okrene, gdje je karikaturalnost ispolirana do blještavila, tako da predstavu gledate s rukom na ustima, da publika ne djeluje stadionski glasno u smijanju i odobravanju, kad su već podjele uloga kroz povijest morale bivati stereotipne.
Prethodne dvije uloge, primjerice, legle bi kao napisane za Nikšu Arčanina čiji su gegovi, finese i sklonost eksperimentu u gradnji lika već dugo zaštitni znak – no on ovdje dobiva veći izazov – ulogu raisonneura, prijatelja koji služi kao balans društveno neprilagođenom junaku. Njegov Philinte ne davi aforističnim izjavama da bi ispao pametan – on pokušava otkriti najveći paradoks junaka Alcestea – ako mizantrop prezire sav ljudski rod, on ujedno prezire i sama sebe. On mu stalno napominje, pritom stoički podnoseći Alcesteove otrovne strelice i neobuzdan jezik, da rat pojedinca protiv svih nužno vodi u propast. Osim toga, bizarnom protagonistu i ljubavniku daje do znanja da se i ljubav lakše nalijepi na onoga tko ne hoda uokolo prolijevajući žuč. Njegovu buduću dragu, Eliante, maestralno igra Monika Vuco Carev. Kraljica dikcije, artikulacije, nedodirljive vještine scenskog govora i komike koja tako prirodno izbija iz nje i ovaj put diskretnim i promišljenim glumačkim rješenjima, od scenskog pokreta do glasovnih dosjetki, stvara lik koji na papiru može izgledati kao sporedna pratnja glavne junakinje – a u izvedbi je punokrvna junakinja. Arsionoe, koju je igrala Zorana Kačić Čatipović, interpretirana je za klasu bolje nego što je napisana. Kačić Čatipović šokantno i bez upozorenja mijenja masku bipolarne prirode svojega lika, prvo šarmantno i prijetvorno laska i predstavlja se kao ljupka prijateljica, a onda u bizarnu obratu u sekundi postaje zmijski otrovna, naprasna, osvetoljubiva i prgava, što glumica prati upravo briljantnim glasovnim modulacijama i ekspresijom koja čudesno skače iz dobrohotnosti u podlost.
Pere Eranović kao Oronte dobio je priliku igrati alatom kojemu ga treba što češće izlagati – smislom za komično. Glumac koji je u biografiju upisao zavidan broj predstava u kojima izaziva ganuće do suza ovaj je put publiku oborio s nogu smijehom. Njegov Oronte, pozer, hvalisavac i bijedni stihoklepac, bio je hodajuća metafora vlastitih mana – smijete mu se i nije vam ni žao ni neugodno. Eranović ga beskompromisno proživljava, stavljajući pred nas tipa kakva viđamo svaki put kad sebi kakav antitalent s mnogo samopouzdanja i malo samokritike umisli da je netko i nešto. Uloga za pamćenje. Andrea Mladinić nije dopustila da njezina Célimène bude žrtva dramskog stereotipa, koketa bez funkcije i slojevitosti. Mladinić je vrlo vješto iščitala ulogu, shvativši i sjajno odigravši poantu koju premudri Alceste ne shvaća: „U svojoj ljubomori i glupi ste i grubi, / i niste vrijedni da vas netko ljubi.“ Time je stvorila Célimène koja je svjesna svoje koketnosti, koja od svojih mana ne bježi i ne stidi ih se zbog društvenih uzusa – ali je spremna pregovarati kad je u pitanju istinska ljubav. Ako nije pretjerano reći – više nam se svidjelo glumičino čitanje lika nego ono koje nam se stoljećima proturuje pod tipski lik s kojim se teško sljubiti.
Donat Zeko bio je briljantan Alceste. Tumačeći ulogu u kojoj se okušao i sam Moliere, Zeko nije upao u zamku gubljenja sebe i svoje potrebe za glumačkom igrom, pomicanjem granica i oštrom ironizacijom. Gledajući iz perspektive scenskoga govora, ovo mu je vjerojatno najbolja uloga, u kojoj je modulacije pri govoru neshvaćena zaljubljenika i društveno neprilagođena mudrog luđaka doveo do savršenstva, od napaćena muškog soprana do poražena basa. Njegov je komični scenski pokret još jedan dokaz onoga što redatelj Lolić briljantno radi – kad se splitska Drama pusti s nepotrebno čvrstih uzica, oni organski proizvedu najbolja rješenja. Iznutra, ne sistemom prisile. Zeko je savršen (anti)junak, hodajući paradoks koji pokušava dekonstruirati moć dvora kao sinegdohe za društveni kapital, a društva kao metafore za željeno ponašanje. Svojim rješenjima u otkrivanju licemjerja, ali i spoznaji vlastite malenosti pred mehanizmom prešućivanja i uljepšavanja, koji je nužan zbog društvenih odnosa, oduševljava publiku koja je htjela junaka svojega doba. Alceste je inteligentan u teoriji i budalast u praksi, istinoljubiv i osoran, vrijeđa i biva povrijeđen. Junak kojega na površinu može izvući samo slojevit, višestruko talentiran glumac koji istinski razumije načelo polifonije – a Donat Zeko knjiški je primjer takva glumca.
„Mizantrop“ je izbjegao sve ono zbog čega ga se kroz povijest čitatelji, teoretičari i kazalištarci boje. Nije bio kičast, naprasan ni iritantan u svojoj moralizatorskoj funkciji te inherentno starinskom stilu. Lolićev je „Mizantrop“ ružičasti sajam taštine, ali i lekcija društvenih odnosa, uzusa, prilagodbi i moralnih savijanja u službi napretka. Ansambl Drame u ovoj je predstavi pokazao da je i u svojem talentu – ali još više odnosu prema radu – zlatna stranica splitskog nacionalnog kazališta. Takvo zajedništvo, posvećenost i istinska radost igranja rijetko se viđa. Pohvale cijelom autorskom timu – Molière je secirao stvarnost i kritizirao ljudsku glupost, a ovo suvremeno čitanje klasika objedinilo je poštovanje prema tradiciji, ali i želju da teatar djeluje ovdje i sada. Ne nužno patetičnim deklamacijama – nego prikazom granica ljudske prilagodljivosti koje često labavo balansiraju između uljudnosti i laži. Mizantrop možda mrzi ljude i od njih želi pobjeći u pustinju – a nama je ovaj baš sviđa i nadamo se da će zbog njega ljudi dolaziti u kazalište.
