Umjetnička organizacija Punctum, Dubrovačke ljetne igre, Kuća Klajn i KunstTeatar stoje iza predstave „Jimmy Ćorak“ koja je oduševila gledatelje na 35. Marulićevim danima. Dok publika sa slušalicom u uhu balansira između glasa Jimmyja Ćorka i njegova alter-ega, plete se kompleksna priča „najtalentiranijeg revolveraša na svijetu“ čiji se privatni univerzum dobrano razdrma kad čuje da ta laskava titula treba pripasti njegovu ocu – koji ga je napustio jer je Jimmy za njega ćorak, promašen, slučajno ispaljen. Izvođač je i autor Matiji Čigir, uz dramaturški i redateljski potpis Ivane Vuković i Ivana Plazibata. Petra Pavičić potpisuje scenografiju i kostimografiju, skladatelj je i oblikovatelj tona Hrvoje Nikšić, oblikovatelj tona i tonski snimatelj Tihomir Vrbanec, a oblikovatelj svjetla Ivan Penović.
Atmosfera vesterna otpočetka je u ironijskom odmaku od same sebe, pogotovo s obzirom na upotrebu tehnologije i interaktivnost predstave. Tehnologija nam, vrlo logično, omogućuje voajerski upliv u psihu glavnoga lika, ali i napadnost njegove mračne strane, nečega što bi se u Jungovoj psihologiji moglo protumačiti kao sjena. A počinje sasvim „logično“ za uzuse žanra – najavljenim dvobojom Jimmyja Ćorka i Johnnyja Brade u podne. Dok Jimmyjev metak ekstremno neobičnom putanjom putuje do srca njegova protivnika, ni on ne ostaje neokrznut jer ga Johnny Brada ujeda za srce umirućom primjedbom o Jimmyjevu ocu kao o najboljem revolverašu. A ako je u nešto siguran, Jimmy je siguran da otac smatra da je on ćorak, zalutali metak, sjeme koje se nije trebalo posijati. Raspaljen i gnjevan, Jimmy odlučuje dobiti odgovore na pitanja o vlastitom identitetu.
Čigirova maestralna izvedba, u kojoj je istovremeno bio kauboj, revolveraš, vicmaher, (auto)destruktivac, psiholog i pacijent svjedoči o tome da izvrstan tekst dobiva svoju umjetničku punoću tek s izvrsnim izvođačem. Čigir igra epohalnu ulogu, on je pomalo neshvaćeni Latinovicz ili Glembaj, duboko opterećen pitanjem vlastitoga podrijetla, kompleksa manje vrijednosti i nepripadanja, a istovremeno je dovoljno čvrsta vanjskog oklopa da od sebe odbija metke prolaznih suparnika i sitnih ležećih policajaca na svom putu. Mladi glumac fascinira svojom dijaloškom moći (u monodrami!) prilagodljivošću, muzikalnošću, scenskim pokretom (posebno u nezaboravnoj sceni plesa s vijačom/kaubojskim lasom) i nečim što je nemoguće odglumiti, pa ako ćemo banalizirati – prevariti gledatelja. On je uistinu lakoćom šarmantan i publika ga voli, toliko da ga i u izostanku kolektivne reakcije zbog stidljivosti ili nelagode ne želi povrijediti pa počne sudjelovati u tom bizarnom raspadnutom odnosu oca i sina.
„Di ti je tata?“ i „Mog oca nema, ali će doći“ postaju godotovske izjave u tom neobičnom svijetu prašine, žege, pištolja i sukoba na život i smrt. Čigir oblikuje (anti)junaka koji je odlučio živjeti po svojim pravilima, biti strah i trepet da dokaže svoju vrijednost i nadmoć, a na kraju je dana opet ostavljeni i povrijeđeni dječak koji žudi za time da ga otac povede na sladoled ili mu jednom u životu zaplješće. Kreativni tim osmislio je priču koja je onkraj žanra, koja implodira u različitim izvedbenim kodovima, koju „jednostavnost“ vremena i mjesta radnje ne odvodi u banalnost, nego u koketiranje s prostorom psihe i iracionalnosti. Jimmy Ćorak nikako nije „samo još jedan kauboj“ – on je predstavnik odmetnutih i ostavljenih, ali i onih čiji se životni cilj pretvorio u dugačko putovanje zamućena kraja, a lik koji je iščašen tuđom krivnjom u tim okolnostima ne može učiniti mnogo. Međutim, umjetnici koji su na svim izvedbenima razinama pametno osluhnuli da je manje više, a i gurnuli nam tu intrigantnu bubicu kontrastnog mišljenja u uho, shvaćaju da je impuls za drugačijim ionako uvijek u pojedincu. A taj je pojedinac proizveo predstavu za pamćenje.
