Galerija umjetnina poslužila je kao prelijepa kulisa koncerta gitarista Silvija Bilića, pobjednika 12. Ciklusa mladih glazbenika mo. Vinko Lesić. Glazbena mladež Split time je nastavila uspješnu suradnju s Hrvatskim narodnim kazalištem i Splitskim ljetom, a ravnatelj Pero Prosenica istaknuo je važnost povezivanja kulturnih institucija koje su iznjedrile prave glazbene virtuoze u nastajanju. Primjer UMAS-a, HNK-a i Hrvatskog doma kao aktivnih suradnika i proizvođača kvalitetnih umjetničkih projekata apostrofiran je kao pravi put za afirmiranje mladih umjetnika, što je osnovna zadaća Glazbene mladeži Split.
Mladi gitarist Silvio Bilić, profesor u glazbenoj školi i koncertni umjetnik, svoju je glazbenu večer za pamćenje koncipirao kao prikaz životnog i glazbenog puta mladoga gitarista, koji se na svom itineraru susreće i s antologijskim djelima za gitaru (primjerice Asturias Isaaca Albeniza), i s onim klasicima koje prerađuje svom instrumentu u korist (Bachova Ciaccona iz Partite za violinu solo), i s onima koja su potpuno nova, svježa i suvremena. Potonje se ponajviše odnosi na djelo nagrađivanog mladog kompozitora Šimuna-Čarlija Botice, Suita elemenata, koje se stopilo s Bilićevom neupitnom gitarističkom vještinom i rijetko viđenim dramskim iščitavanjem i interpretiranjem glazbenih predložaka.
Već u prvom stavku naziva „Zrak“ vidi se zajednička crta kompozitora Botice i interpreta Bilića – sklonost estetici očuđenja. Početak stavka poigrava sa se slušateljevim obzorom očekivanja i testira njegovu sklonost širini razmišljanja svojim vibriranjem na rubu disonantnog, izrazito zagonetnom atmosferom, eteričnim protokom motiva i izigravanjem jeke. Čim se slušatelj malo uljulja u neobičnost početka, uslijedi dramatičan furioso, vrlo osvješćujuć, kao indikator (sve)prisutnosti elementa zraka, nečega nedodirljivoga u ljudskoj zbilji. Bilić potom tehnički izuzetno umješno smanjuje doživljaj koji se može razletjeti po prostoru, umiruje interpretaciju u novoj komponenti koja nalikuje kukavičjem satu koji otkucava na zidu, a zatim u gustim grozdovima akorda opet nastaje pravi mali zračni košmar zvukova, vjetrova, zujanja i eksperimentiranja s mogućnostima. Likovnim rječnikom rečeno – nadrealizam, „nadstvarnost“, preispitivanje kanona lijepog u službi onog intuitivnog.
Drugi stavak, „Voda“, umjetnički je proizvod par excellence. „Voda“ je kao kompozicija, paradoksalno, konstantna u svojim mijenama. Ako se kompozicija zamisli kao more, na početku se pojavljuje protočna središnja nit (brod?) koja zvuči kao romantična tamburica i ruka podrške glavnoj melodiji. Ingeniozni notni zapis u sebi krije nešto između antiteze, paralelizma i hijazma u podižućoj pa spuštajućoj melodiji, što crno na bijelo izgleda kao brijeg i dol valova. Tu istinski lijepu (i nešto manje začudnu) amplitudu prekida misteriozni dio, oponašanje nadiruće opasnosti koja se tiho šulja, a zatim simulira udare vjetra i valove koji proždiru vlastiti prostor. Kratki smiraj donosi tek uvertiru u potpuno ludilo prirode, poput krhotina slomljena broda, a Bilić svojom maestralnom interpretacijom i emocijom supotpisuje raspoloženje zadivljenosti i prestravljenosti prirodom koja je veća od čovjeka. Nakon smiraja slijedi ciklički povratak početku i onoj tamburaškoj romantičnosti, sonatni oblik a la Botica, koji Bilić savršeno gasi u iznimno dugačak ton koji nestaje al niente.
Treći stavak, „Zemlja“, rustikalna je slika koja evocira dan težaka u polju. Počinje pokretljivo i čvrsto, imitacijom seljačkih koraka u repetitivnosti – metafori konzistentnog rada. Melodija je to u kojoj karakter preteže nad ljepotom, snaga nad sterilnim šarmom. Uplivi u glavnu melodiju, kao otresanje znoja s čela i pogled u nepregledna prostranstva polja, široka i veličanstvena, u Bilićevoj su izvedbi pred slušatelja dolazila u slikama nostalgičnog osvješćivanja ljepote oko sebe. I „Zemlja“ završava blistavom točkom na i, sjajnim dvama iktusima čiji zvuk u prostoru djeluje kao motika zabijena u zemlju čija se drška, opet Bilićevom vještinom, u mrtvoj tišini sasvim smiruje.
Posljednji stavak, „Vatra“, objedinjuje osnovne ideje svih prethodnih elemenata. Uvodni sitni vez oponaša tinjanje žeravice, čiji melodiozni skokovi postaju sve manje predvidivi, a karakter odrješit u svojoj neuhvatljivosti. Ples vatre na ognjištu kreće se od početna ispipavanja osnovna koraka pa do razularenosti koja testira tehničke mogućnosti svirača, u čemu je Bilić majstor. Pri kraju skladbe gitara poprima basovsku boju i prezentira se kao kraljica imitacije.
Nakon Suite elemenata uslijedili su Dionisio Aguado: Introdukcija i Rondo Brillante, u čemu je Bilić pokazao izniman talent za gradaciju i raspon, sklonost dinamičkim kontrastima i sjajnu vještinu u maniri najbržeg prsta, kao i kod Johanna Sebastiana Bacha (Ciaccona) gdje je njegova gitara, rad lutijera Želimira Severa, pokazala raskoš boje čak i u partituri za violinu. Invierno Porteño Astora Piazzole djelo je u kojem je sugestivno donio potpuno drugačiju atmosferu, koja je ugasla gotovo kao ksilofonska uspavanka, ali samo do dvostrukog bisa i istinskog oduševljenja publike u Galeriji umjetnina.
Silvio Bilić svojim je koncertom pobjednika 12. Ciklusa mladih glazbenika mo. Vinko Lesić pokazao blistavu glazbenu vještinu, stoičku upornost u radu na sebi, opipljivu ljubav prema instrumentu, ali i izuzetno poštovanje prema publici. Njegova snaga interpretacije leži u želji za otkrivanjem novih svjetova, za napretkom koji se s poštovanjem odnosi prema klasičnim djelima, ali i s djetinjim oduševljenjem drugačijim i neviđenim. Njegove sviračke tehnike varijacije su tradicionalnog obrazovnog puta i velikog upliva individualizma (primjerice propitivanja prirode zvuka drugačijim oblikom nokta ili postizanje dodatnog tona vrškom nosa), a rezultat je upravo spektakularan. Emotivno, rastuće, životno, autentično – drugačije.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
