Sinoć je u splitskom HNK-u premijerno prikazana „Tiha noć“, dramatizacija novelete iz „Kronike o našem malom mistu“ povodom stote obljetnice rođenja Miljenka Smoje, za kojeg je Ivica Ivanišević odlično primijetio da se „nikada nije htio gurati među pisce povijesti“ pa je „umjesto o velikim istinama odlučio pisati o malim ljudima“.
Iza predstave koja je razveselila, nasmijala, razgalila i raznježila publiku stoji ogroman tim stručnih suradnika, neka je i malo pretenciozno, rekli bismo – the best of – uz spomenutog Ivicu Ivaniševića, dramaturški je težak zadatak izvrsno odradila Marina Vujčić, a šaren, vibrantan, toliko privlačan i uvjerljiv svijet nekog nama bliskog malog mista u bajkovito-duhovitu scenografiju i kostime upakirali su Marin Gozze i Mladen Radovniković, sve pod jasnom redateljskom vizijom Gorana Golovka.
Za scenski je pokret zaslužan izvrsni Lev Šapošnikov, a zahtjevno je oblikovanje svjetla odlično odradio Srđan Barbarić. Pa opet, ta bi „Tiha noć“, usprkos moćnom ansamblu, zbilja bila ostala tiha da je nenametljivo, a glazbeno vrlo inteligentno osmišljeno, s taktom i razumijevanjem okolnosti u kojima se radnja odvija, nije oplemenila skladateljica Nela Bujas Trpković i sjajni glazbenici, napose svirači, pjevači, Dječji zbor GS Josipa Hatzea i Gradski mandolinski orkestar Sanctus Domnio, uz oblikovatelja tona Tomislava Luetića i inspicijenticu Sonju Dvornik.
A sada o samoj izvedbi, na beskrajno ljupkoj pozornici sastavljenoj od elemenata neba i oblaka, koja je počela teškom groteskom. Smoje, naime, u nevjerojatnom utjelovljenju Nenada Srdelića, u prvoj sceni s cigaretom u ustima ispuže iz vlastite grobnice, praćen svojom vjernom Lepom, u koju je Nives Ivanković udahnula toliko autentičnosti, humora i duha da su svaki njen pokret, govorna gesta, geg ili sitna psovka popraćeni smijehom publike koji je predstavu jedva odvojio od sjajna skeča u kojem svim silama želite sudjelovati.
Grobnicu na stranu, u svijet pun oblaka stupa jedan od najomiljenijih, ali i osporavanih likova – Servantes. Veliki je to glumački trijumf mladog Donata Zeke koji je od Servantesa napravio posebno slojevit lik – izdvojena intelektualca, neshvaćena i često izrugivana, u oblacima (kako mu i kostim izvrsno predočava), ali istovremeno dovoljno odlučna da se kroz koncizni humor obrati svojim tvorcima jer „književni likovi umiru drugačije – ja naprimjer od srama.“ Lepa mu pri predstavljanju i opravdavanju karakterizacije lika odvraća da joj je Lepa „samo ime, a ne estetski status“, jasno naznačujući da se ni Ivanišević ni Vujčić ni Golovko neće uhvatiti u zamku poliranja britkog, ma i politički nekorektnog humora Smojinih.
U pravilnoj izmjeni prizora u kojima su glumci spretno zatvarali i rastvarali elemente scenografije, a glazba svojim karakterom uspješno pratila „tihu noć“, predbožićnu noć – onu u kojoj će, nota bene, crkvena i državna vlast zaratiti oko prava na slavlje, ideologiju, bakalar i fritule, na scenu potom stupaju Joško Ševo – glavom i bradom Luiđi, bolji se vjerojatno nije mogao zamisliti, i Arijana Čulina kao njegova Bepina. S njima je veći dio vremena zaljubljeni Mirko (Luka Čerjan) koji će čak i s Bogom nabaciti okladu da bi se dočepao zgodne Maruške (Andrea Mladinić). Luiđi je pritom ostao sličan onome kojeg poznajemo i poprilično svojatamo iz kultne serije „Naše malo misto“ – odrješit, arogantan, duhovit, stisnut u želji da svojoj Bepini pokaže ljubav i realizaciji koja je uvijek neuspješna, dočim je Bepina ipak mnogo glasnija i žučljivija od televizijske suparnice.
Fantastičan sudar komunističkih i tradicionalnih vrijednosti spektakularno će kulminirati za blagdanskim stolom Roka Prča (Stipe Radoja) i njegove vlajine Anđe (Katarina Romac). Dok maleni sinovi (Andro Bilandžić i Petar Prcela) s pravom primjećuju „I mi bi radije bili nazadni!“, shvaćajući da su zbog „naprednosti“ ideologije njihove majke baš te večeri izostali bakalar i fritule, simpatična ludost malograđanštine probija se kroz maestralnog zabavljača Stipu Radoju u liku Roka koji bez pardona ispali: „Ne slavi mi se – nego ždere i loče!“ U potrazi za istomišljenikom Roko upada ured Prisidnika (Marjan Nejašmić Banić) – koji se toliko crveni da se ne možete ne smijati, a u njemu stoluju i jednako crveni Sekretar (Vicko Bilandžić), Milicajac (Maro Drobnić) i Tajnica (Elza Tudor Gančević). Nejašmić Banić briljira u izvedbi beskrupulozna galamdžije koji samo što ne bi isti trenutak zaratio s lokalnim popom i probio mu uši s „Padaj silo i nepravdo“, ali neće ostati dužan ni don Karmelo (Filip Radoš). Ako je Guardiola meštar koji nas je naučio što je tiki-taka, trebate tek vidjeti Radoševu „ciki-caki“ u borbi protiv nedoličnih pjesama uoči polnoćke i zaključak o odnosu volje Gospodinove i one – Smojine.
Razvoj svojih likova sa svih strana kazališta (izvrstan redateljski manevar!), pa čak i iz svečane lože, pozorno prate Smoje i Lepa, pomalo ex cathedra nabacujući replike koje likovi potom izgovaraju jedni drugima, predivno autentični, zafrkantski, grešni i krvavi ispod kože – bez ikakvih uljepšavanja, kako isječku kronike i dolikuje. Gledatelju ne ostaje ništa nego da se smije – činjenici da je tako lako utonuti u ovu kazališnu iluziju, da se tako lako razgaliti šarenilom pozornice, tog bajkovitog isječka oblačne mašte, da se tako lako smijati šalama koje danas govorimo ispod glasa, da se tako oslobađajuće gotovo prosuti iz kazališne stolice kad kartonska Belina krene kuda i Luiđi i Bepina… Kao sitna zamjerka mogla bi se naznačiti duljina predstave, osobni je dojam da je mogla biti za jednu scenu kraća, odnosno jedan dijalog pročišćenija, no to nimalo nije umanjilo dojam sjajne cjeline.
Na kraju, ovom se divnom uratku koji je rađen i poliran s mnogo ljubavi, poštovanja i želje da se publika osjeća dijelom svoga grada, svoga pisca i svoga „maloga mista“, može samo poželjeti još mnogo izvedbi. Kreativni ansambi često kažu da žive za pljesak publike, a uz pljesak – izazvali su salve smijeha i dokazali da je kazalište uistinu najljepša i najdraža iluzija u koju možemo zaploviti.
