Posljednji tjedni lipnja za ljubitelje su umjetnosti i kulture (čak i one vrlo široko shvaćene) u Splitu bili dani teškoga odvagivanja. Dogodilo se, naime, da se istovremeno održava nekoliko velikih manifestacija pa je svatko tko je – a) htio nastaviti staru tradiciju, b) dati priliku nekom novom konceptu – imao posla s preslagivanjem rasporeda. U tom košmaru bilo mi je najjednostavnije pitati Alena Munitića, direktora Kina Mediteran i Festivala mediteranskog filma Split – što nikako ne smijem propustiti. Brzo se dalo shvatiti da Munitić naprosto nije onaj „tip lika“ koji bi vam, kao agresivna prodavačica, upakirao proizvod koji vam groteskno (ne) pristaje. Bacio je oko na raspored i rekao: „Pogledaj Veru“. A ta je FMFS-ovska „Vera“ redateljskog dua Tizza Covi - Rainer Frimmel bila samo takav pogodak, sve i da ju je preporučio nekomu tko je zalutao u shemu ljetnog kina i tko o filmu zbilja zna malo ili ništa.
Prije svega, posebno je iskustvo kad se prije projekcije filma na pozornici ukažu članovi kreativnog tima. Znati da po završetku možete nešto priupitati redatelje, scenariste ili glumce nije mala stvar. Na kraju krajeva, interpretacije će se uvijek razlikovati, a kod ovakva neobična žanra svaki će gledatelj htjeti znati koliko se inspiracije ukralo iz stvarnih života. Glavna zvijezda filma, talijanska glumica Vera Gemma, većini je gledatelja bila nepoznanica – atraktivna, ekstravagantno odjevena žena od koje ne znate što očekivati – treš koji bi se mogao sljubiti s vrištećom estetikom ili pak ozbiljnu umjetnost koja će se itekako pokačiti s našim predrasudama. „Vera“ je ispala ovo drugo. Film je hibrid dokumentarca i igranog filma – ima jasan, pročišćen i vrlo uvjerljiv scenarij, ali duboko zadire u autoreferencijalnost, autobiografiju i radom kamere sugerira stalnu prisutnost gledatelja u neočekivanim, gotovo komornim scenama u kojima se protagonistica nalazi, ironije li – na prelasku iz megalomanskog konzumerističkog svijeta u onaj u kojemu će se osjetiti prihvaćenom i voljenom.
Vera Gemma život provodi u sjeni slavnog oca, zvijezde špageti vesterna Giulija Gemme. Iako iz nje isijava nedvojbena umjetnička crta, na kastinzima obično prolazi loše – ili joj agenti ne daju dovoljno informacija za pripremu, ili izgledom odudara od standarda, a ponajviše je vidljivo da, ako agenti prepoznaju „čija je“ – ne žele slušati priču o njoj – zanima ih tek glup influenserski moment fotografiranja s kćeri Giulija Gemme. Verin neobičan odnos prema izgledu, sklonost estetskim operacijama, pretjerivanju i preispitivanju važnosti ljepote također odmažu u karakternoj ljupkosti kakva se mahom očekuje. Ona je brutalno iskrena i u toj svojoj bolnoj iskrenosti vrlo duhovita, posebno kad uoči da je u njezinoj obitelji manji krimen biti narkoman nego biti ružan. Na razmeđu između samopouzdanja i kompleksa, vjere u bolje sutra i defetizma, srca puna ljubavi i veza punih ispraznosti, Vera i njezin vozač nađu se u prometnoj nesreći u siromašnom rimskom predgrađu koja joj promijeni život.
U toj se nesreći vidi da je Vera odana prijateljica sa senzibilitetom prema starijima (odbija dati otkaz svome vozaču, iako njegov žučljiv karakter i oslabjeli refleksi već uzimaju danak), ali i da prema djeci gaji posebno tople osjećaje, iako nije majka. Njezina briga oko ozlijeđena dječaka omekša čak i njegova oca, grubijana iz predgrađa kojemu su kavga i poroci svakodnevica. Njihov se odnos razvija, a siromašna obitelj i njihove bolje mogućnosti postaju Verin novi cilj. Naime, njima nedostaje novac i bolje prilike, a njoj iskreno prijateljstvo i ljubav. U toj će simbiozi Verina naivnost opet izići na vidjelo, kao i opća društvena dekadencija vremena u kojemu je božanstvo novac, a izostanak novca ujedno vas srozava na društvenoj ljestvici i u očima mnogobrojnih lažnih prijatelja i hibernirajućih parazita.
Sve u svemu, „Vera“ je sukus duha Festivala mediteranskog filma Split – sjajan umjetnički uradak koji biste sami teško „iskopali“, odraz fantastične selekcije, otvorena uma, organizacije kakve se ne bi posramili najveći svjetski filmski festivali. Za mene će to uvijek ostati ona godina u kojoj imaš samo jedan mogući termin za film, a direktor, koji radi svoj posao kao rijetko koji drugi, fantastično pogodi u sridu i još jednom demonstrira kako se od Splita, uz kontinuiran rad i neupitan umjetnički značaj, može napraviti kulturna destinacija.
