U nekom trenutku predstave, ne znam točno koliko je bilo sati (iako je cijeli red stalno pogledavao na mobitel), jedna je gospođa duboko i mučno uzdahnula. Lančana reakcija kad netko zijevne ili udahne, kao da je svima nestalo kisika, odjednom se čulo ne tako diskretno zijevanje iz dvaju smjerova. Koliko mi je bilo žao, toliko sam i sama pripadala toj skupini koja se nervozno migoljila pitajući se kako je moguće da ta predstava, za koju je rečeno da traje sat i dvadeset minuta, traje u nedogled. Rastegnula se, razvukla i razvodnila deset puta, a zapisivanje kakvih ključnih trenutaka ispao je kolaž razbijenih fragmenata. Sve u svemu, „Daleko je Kandahar“, spoznala sam, bit će jedna od onih predstava za koje nažalost moraš napisati – baš je bila loša.
„Daleko je Kandahar“, nagrađeni tekst Anite Čeko koji je zaslužio nagradu „Marin Držić“, u režiji Tee Alagić, kaže program, „donosi potresnu i univerzalnu refleksiju o obitelji, ratu i ljudskoj ranjivosti“. Premisa nije loša i uklapa se u program splitskog nacionalnog kazališta – o ratu i ratnim traumama mnogo se pisalo i govorilo, provlačio se i kroz žanrovske hibride poput Smojinih tekstova, osjećao se u Buljanovim režijama, bio je izrazita crvena nit kod „Woyzecka“, koji je dio kritike oduševio hrabrošću, a dio gledatelja, pogotovo ukrajinskih, zgrozio metaforikom koja im nije sjela. Međutim, izazvao je reakcije, što su dojučerašnji ravnatelj Drame Penović i intendant Bilandžić često isticali kao metodu komunikacije s publikom. Reakcije, kakve god da bile, samo da ne nastupi šutnja. Legitimno.
Nakon „Kandahara“ bi vjerojatno bilo bolje šutjeti, da se ovako ispodprosječan projekt što prije zaboravi. Tema, doduše, nije slutila na takav raspad – Mater (Marija Šegvić), djeca Luce (Nika Petrović), sin Toni (Luka Čerjan) i Baba (Andrijana Vicković) željno iščekuju svako javljanje Oca (glas Mije Jurišića) koji je na humanitarnoj misiji u Afganistanu. Time autorica teksta i dramaturginja fokus rata smješta u obitelj koja godotovski čeka, a ne na bojište, želeći dokazati da ratna trauma ne pogađa samo onaj prostor gdje padaju bombe, nego i unutarnje svjetove bližnjih koji svaki dan do potencijalnog povratka provode u strepnji i svojevrsnoj nedovršenosti. Njihovi životi stagniraju, svakodnevni se problemi gomilaju, a ukućani načeti svojim demonima ne mogu biti stalno leteće utočište svojim najmilijima. Oni odrastaju, ljute se, bave se humanitarnim poslom, istrčavaju norme, dobivaju i gube na težini, kažnjavaju se pod krinkom samokontrole, raspadaju se onda kad bi trebali kupiti komadiće drugih… Tekst nije loš – bio bi još bolji kad bi se slušao zatvorenih očiju. Jer njegova je redateljsko-glumačka koncepcija više izgledala kao studentsko scensko čitanje nego kao ozbiljna predstava na daskama nacionalne kazališne kuće.
Kreativni segmenti predstave nalikovali su na općinske smotre dramskog izraza. Sve sklepano, nabacano, prvoloptaški, nezanimljivo, malne jeftino. Stereotipna kuhinja i blagovaonica u kojima se događa sve osim povraćanja sina tinejdžera koji se prvi put opio, kostimografija koja nije do kraja ispolirana i djeluje kao da je napravljena s premalim budžetom (istu zgužvanu suknju i bluzu i najplastičniju kaciga-periku koju je 10 dana zaredom nosila Baba bolje je i ne komentirati), likovi koji se nelogično kreću i presijecaju prizore banalnim rješenjima poput zalupljenih vrata… Pa onda projekcija bombe tijekom koje je uslijedio groteskni krik svih ukućana, a televizija koja je prikazivala vijesti iz Afganistana gotovo neiskorištena… U takvom kolopletu ni po čemu atraktivnih režijskih rješenja utopili su se čak i neki lijepi, poetični dijelovi teksta, koji su izgovarani tijekom rušenja četvrtoga zida, koje je također djelovalo neuredno i isforsirano. Pogledavanja na satove i mobitele zastala bi tu i tamo, kad bi u tu kućno-ratnu priču zalutala kakva naturalistička slika, poput Lucina opisivanja sna o djevojci s velikim bradavicama i nasilnog probijanja himena u bazenu iz kojeg su nepoznati muškarci izvlačili djevice. Upitnik na glavom bio je barem nekakva reakcija.
O odnosu oca i obitelji iz ovakve se koncepcije saznalo malo, ne napušta me dojam da bi čitatelj jasnije od gledatelja vidio te slike pred očima. Skype pozivi odaju nešto nedostajanja, pregršt straha i mnogo zamjeranja, ali bez razrješenja, bez ideje što i kako dalje. Imaju li njihovi odnosi smjer, tijek, smisao? Osim možda odlaska na ručak na kojemu neće zazvoniti poziv iz Afganistana.
E da na Sceni 55 nismo gledali neke briljantne projekte, poput „Bolne djece u svijeću“ koja je postala hit i punila termin za terminom – kvalitetom, a ne trešerskom notom blagdanske prigodnosti i sličnih tričarija kakve Split voli, bilo bi lakše zažmiriti na amaterizam i jeftinoću kojom je odisala predstava „Daleko je Kandahar“. Zašto je tomu tako – ne znam. Ova glumačka postava poslagana je kao kakva B-momčad koja mora poginuti na terenu da bi se dokazala, a formacija u koju su postavljeni nelogična je. Tekst sam po sebi ima kvalitetna mjesta, ima podsloj poetičnosti, ima protočne dijaloge i monologe s teškim retoričkim pitanjima, ima nešto beketovski turobno i introspektivno, ali nije se probio kroz tu čudnu kuhinjsku kutiju bez reda i ideje, bez kreativnosti i malo teatarskog zanosa. Nekoliko odličnih glumačkih situacija, poput tinejdžerskih svađa koje su interpretirali Petrović i Čerjan, pada u sjenu blijede nabrajačke politike građenja sižea i neatraktivne režije.
Kao da je netko unaprijed rekao kreativnom timu predstave „Daleko je Kandahar“ da je ona na programu samo da se ispoštuje kakva procedura i broj, da manje razvikani glumci dobiju „nešto“, da Scena 55 otvori vrata, da se može reći da se uzeo tekst suvremenog hrvatskog autora pa da se nastavi lijepa tradicija – to zadnje bi zbilja, bez ironije, trebalo poticati. Ali ne ovako. Jer da je ovo LiDraNo, neki bi član žirija rekao da se vidi volja i želja, ali da izvedba nije „prebacila rampu“ ni doprla do publike da prođe na državno, više sreće dogodine, i neka mentor i svi izvođači rade na sebi godinu dana. Samo što se to profesionalcima ne može reći. Netko je u ovom obliku toj predstavi ipak dao zeleno svjetlo i pustio dobar dio te malene dvorane, koja je viđala i sjajne, zrele uratke, da puše, uzdiše, gleda na sat i zijeva.
