Sinoć je u splitskom HNK-u premijerno izvedena Bellinijeva opera „Capuleti i Montecchi“ u režiji Hrvoja Korbara, pod dirigentskom palicom maestra Ive Lipanovića. Orkerstar, Zbor i Balet splitskog kazališta oslikali su posljednje trenutke tragičnih ljubavnika čiju je poznatu i vrlo omiljenu ljubavnu priču ponajviše popularizirao Shakespeare, a u Split je donesena prema pripovijesti „Giulietta e Romeo“ Mattea Bandela i po istoimenom kazališnom djelu Luigija Scevole. U premijernoj je izvedbi ulogu Romea tumačila Josipa Gvozdanić, Juliju Nela Šarić, Tebalda Sam Furness, Capellija Božo Župić te Lorenza Mate Akrap. Uz redatelja Hrvoja Korbara, autorski tim predstave čine scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Barbara Bourek, majstorica scenskog pokreta Maja Huber, zborovođa Veton Marevci, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec i oblikovatelj tona Josip Vinko Lozić.
Opera „Capuleti i Montecchi“, ako je promatramo kao dobro vođenu nogometnu utakmicu, imala je tu sreću što je iznimno zahtjevan instrumentalni uvod, ono što je dalo ritam cijeloj izvedbi, orkestar odsvirao s mnogo bravura, dinamike i duha, udarivši čvrste temelje za sve ono što se pripremalo iza zastora pozornice. Početne scene u kojima gledatelji dobivaju jasan uvid u to zašto naslov nije „Romeo i Julija“ ostat će u pamćenju po pročišćenoj estetici i vrlo sugestivnom scenskom pokretu. Zbor HNK-a predstavio je borbu gvelfa i gibelina, zaraćenih političkih strana (ali i obitelji mladih ljubavnika kao njihovih predstavnika) zbog kojih je svojedobno stradao jedan od onih koji je također spomenuo epohalna prezimena Capuleti i Montecchi – tvorac talijanskog nacionalnog epa, Dante Alighieri. Mlada Julija, kćerka Capellija Capuletija, namijenjena je zaručniku Tebaldu, no ona je već zaljubljena u Romea, predvodnika obitelji Montecchi. Njegova se tragična krivnja ogleda u tome što je u bitci slučajnu ubio njezina brata, zbog čega Capellio odbija primirje i zaziva krvnu osvetu. Julijin liječnik i savjetnik Lorenzo nudi joj opasno rješenje, ispijanje napitka kojim će lažirati svoju smrt, sve dok Romeo ne dođe po nju. Kad je otac Capellio osujetio nekakvu spletku, odsjekao je Lorenzovu komunikaciju od mladih ljubavnika, zbog čega Romeo u Julijinoj grobnici shrvano ispija otrov, a kad ona oživi i shvati zabunu, zabija si bodež u prsa i tragično završava priču dviju zaraćenih obitelji.
Nekolicina je gledatelja kao neobičnost ove izvedbe istaknula scenografiju, koju ćemo ovdje promatrati kao cjelokupan vizualni dojam, u kombinaciji s kostimima i oblikovanjem svjetla. Siva okretna konstrukcija na kojoj se odvija radnja zbilja je nešto linijski prečisto, premoderno i pomalo betonski sterilno za oči gledatelja koji ovu operu promatraju kroz prizmu šekspirijanske estetike kasne renesanse. Ali ako bi veronski kameni balkon s cvijećem možda i bio „ljepši“, u ovoj izvedbi ne bi nužno bio i primjereniji. Naime, čitav se kolorit „Capuleti i Montecchi“ odvija na akromatskoj ljestvici, s velikom mrljom crvene – sjajna metafora za sukob crnog i bijelog (gibelina i gvelfa), borbu za ljubav (Romeo u sivom i Julija u bijelom), borbu za život umjesto smrti (Julijina bijela ložnica nasuprot grobnici).
U Julijinoj je sobi diskretna, a toliko sjajna ideja ružičasto-crvene mrlje na zidu, njezin vjenčani crveni buket izgleda kao krvavo srce (koje se, probodeno led-lampama kao trnjem – sjajna referenca na motiv nekih prethodnih izvedbi, primjerice film Luhrmannov film Romeo + Juliet iz 1996., pojavljuje iznad izvođača), ovratnici na zborašima, pristašama Julijina oca, nisu tipični renesansni – bijeli – nego crveni, a sve su odore od glave do prsa oslikane mrljama crvene, nesumnjivo kao omaž nevinoj krvi koja će se proliti. Šećer na kraju sjajna je ženska bista koja sumnjičavo promatra tragičnu zavadu obitelji, s krvavom mrljom preko oka koja daje naslutiti tragediju. Kostimi su vizualno privlačni, osobito Julijina čipkasta vjenčanica i Romeov plašt. Kad se tome pridoda izvrstan nastup Baleta, osobito u kontrastu žena koje odijevaju Juliju za vjenčanje i pogreb te „kipa“ koji u svojoj bjelini s krvavom mrljom slijedi Juliju kao sjena – tragika komada fantastično je naznačena na sve strane, ali ne ziheraški, prvoloptaški i banalno nego istinski promišljeno.
Petorka solista imala je nekoliko blistavih trenutaka, a posebno je svjetlo bilo upereno u novake za splitsku publiku. Bas Božo Župić bio je vrlo uvjerljiv kao strogi otac Capellio, njegova je boja glasa odgovarala dominaciji i efektu jeze koji izaziva u protivnicima, uz strahopoštovanje pristaša. Mate Akrap također se odlično prilagodio ulozi savjetnika Lorenza i kvalitetno prigušio arogantnu basovsku dominaciju kojom je oduševio u nekim prethodnim ulogama (primjerice gazde Marka u „Eru s onoga svijeta“), zamijenivši je očinskom brižnošću – koja je u Julijinoj obitelji baš kod oca izostala. Kod Sama Furnessa u ulozi Tebalda najljepši su bili uvjetno rečeno najkritičniji dijelovi – izdržavanja visokih tonova u kojima je do izražaja došla prekrasna, nježna boja glasa.
Međutim, očekivano su najteži zadatak imale solistice u glavnim ulogama, Nela Šarić kao Julija i Josipa Gvozdanić kao Romeo. Nela Šarić savršena je Julija, i u svojoj glasovnoj čistoći i figurativnim bravurama, i u osjećaju za glumački patos na pravim mjestima. Oduševljava njezina prilagodba kolegama u duetima u kojima bi glasovno mogla „pojesti“ pjevačkog partnera svojim moćnim tonom, a paradoksalno – vrhunac njezine maestralne kontrole upravo je onaj posljednji, čudesno visoki, kontrolirani piano u zajedničkoj točki solističkog kvinteta. Sama ili s drugima, Nela Šarić bila je blistava zvijezda koja je svaku ariju učinila umjetničkim djelom za sebe.
Mlada Josipa Gvozdanić koja je spletom okolnosti tumačila Romea na premijeri imala je najteži zadatak. Prva reakcija publike na njezin izlazak daje naslutiti da dobar dio nije očekivao (ili znao) da Romea (takozvanu ulogu u hlačama) tumači ženski mezzosopran (kroz povijest su alternative bili iznimno rijetki muški kastrati), a da „nevolja“ bude veća, Gvozdanić je i fizički najsitnija od svih izvođača. Baš joj zato upućujemo duboki naklon jer je imala toliko petlje (iako bi ovdje baš najprikladniji onaj – neprikladni izraz), njezina je hrabrost, uz neosporno prekrasan glas, veliki forte interpretacije Romea. Dueti s Julijom bili su duboko emotivni i skladni u boji, u sukobima s Tebaldom oduševila je i glumački, noseći svoj mač i ratoborni izraz s mnogo žara i muškosti, a u kombinacijama s moćnim orkestrom i na krilima svoje sjajne partnerice Šarić nije padala u drugi plan, iako je orkestar vrlo doslovno shvatio Bellinijev voljeni forte koji bio na trenutke pokrio i čitav stadion pjevača. Sitna zamjerka koja već ide u domenu cjepidlačenja prema osobito izvrsnima tiče se izdržavanja tonova u frazi bez prekidanja dahom, ondje gdje to ometa melodijsku i tekstualnu logiku. Sve u svemu, mlada je pjevačica svojim hrabrim, odlučnim i umjetnički pamtljivim nastupom oduševila publiku.
Još jedan mladi biser ostavljamo za kraj. Sklad čitavog mehanizma, i orkestra čiji veliki se veliki doprinos odvija iza očiju publike, i vizualne estetike u kojoj je baš svaki detalj posljedica pomnog planiranja, i glumački i pjevački moćne izvedbe – uvelike moramo pripisati redatelju Hrvoju Korbaru. Njegovi „Capuleti i Montecchi“ nisu Romeo i Julija koji ulaze u masovne scene upoznavanja, zavođenja, plesa i beskrajnih ekskursa o tome čija je obitelj bolja/gora, nego mladi ljudi bačeni u svoje posljednje trenutke u kojima heroizam često ustupa mjesto skepsi i strahu. Juliju je izvrsno osmislio kao žrtvu obitelji i društva, ženu bez prava glasa (opet, koji sjajan paradoks kad se sjetimo solistice!), a Romea kao golobradog mladića koji ne smije posustati u svojoj ljubavničkoj odlučnosti – da ne ispadne bijednik i pred voljenom i pred protivnicima. Dok promatramo njihov psihološki raspad, ali i odlučnu smrt u posljednja 24 sata života, oko nas suptilno kruže zastave, probijena srca, zlokobne crvene ruže i LED-svjetla ledene grobnice. Stravično nadvijanje promatrača tragična kraja koje korespondira s nevjerojatnom Bellinijevom glazbom i odmjerenim spuštanjem zastora preklopilo se u sliku koja se duboko urezala u pamćenje splitske publike. Uz gromoglasne pohvale svim izvođačima, valja zapamtiti da je čitava koncepcija plod promišljenosti mladog redatelja koji razumije i poštuje i glazbu i tekst, kao i individualne kvalitete i vizije svakog izvođača. Uz operni spektakl za sve generacije, to je najvrjednije što je ovaj projekt pokazao.
