„Bračna postelja“ nizozemskog pisca Jana de Hartoga nije nepoznanica ljubiteljima komorne drame – premijerno je prikazana na Broadwayu 1951. godine, a njezina zgodna premisa o ljubavnim ljepotama i neprilikama bračnog para kroz 35 godina braka golicala je maštu prevoditelja, dramaturga, filmskih i dramskih umjetnika. Inačicu koju smo imali čast gledati u ugodnom i lijepo opremljenom Domu kulture Zvonimir u Solinu preveo je, adaptirao i režirao Tomislav Pavković. Glavne uloge supružnika, koji se za potrebe domaćeg terena zovu Tonči i Ivanka, s mnogo šarma, odmjerenosti i duha glume Robert Kurbaša i Silvana Stanić. Oblikovanje svjetla potpisuje Bartul Pejković, oblikovanje zvuka Frane Mihalj, a tehničku izvedbu scene Nenad Galić.
Na vrlo jednostavnoj sceni u kojoj dvostruki zastori služe kao police i ormari dominira publici mudro okrenut bračni krevet – predmet žudnje, ali i spoticanja mladog bračnog para koji u svoj novi dom dolazi u jednostavnim, stiliziranim kostimima nalik domaćoj svadbenoj nošnji (u kostimografskom rješenju Lucije Prstec Smolčec). Suprug maše falusoidnim kućnim kipićem i jedva čeka noć svojih snova, dok mlada supruga OKP-ovski pregledava njegove neoprane uši i tugaljivo cijedi da hoće majci. Međutim, i nelagoda i gunđanje brzo se otapaju jer Kurbaša sjajno prenosi sve ono što preplavljuje Hartogov lik – mladenački šarm, bezazlenost, naglost, iskrenost, neuvijenost. Njegov je Tonči čovjek kojega ne treba rastakati tražeći u njemu uspornike patrijarhalnih norma – on je naprosto odraz svoga prostora i vremena, simpatičan u svojoj nesavršenosti, slabašan i grešan, ali nedvojbeno zaljubljen.
Silvana Stanić briljirala je kao mlada supruga i uskoro majka, na koju je natovareno breme kojem se nijedna žena ne veseli – odgoj tuđeg djeteta koje se u startu opire bračnim normama i svijetu odraslih. Stanić u svoju Ivanku upisuje inteligenciju, snalažljivost i sabranost, posebno u trenucima trudova, ali ostavlja dovoljno prostora za devijaciju, za onu nužnu ludost koja se pravovremeno pokreće – kad partner prestane igrati po zajedničkim pravilima igre i kad se odmetne iz skuta ljubavi i zaštite.
Jedan od najvažnijih segmenata koji ova predstava otvara pitanje je ponosa na partnera u bračnom odnosu. Ivanka, u interpretaciji Silvane Stanić prava žena-majka-kraljica, želi biti ponosna na svoga supruga, književnika, koji nota bene u solinskoj verziji piše „Barakokulu iz Gašpine mlinice“, ali njegovi evidentni umjetnički neuspjesi čine ga materijalom za sažaljenje, maltene gađenje. Kurbaša sjajno gradira lik simpatična, gotovo boemski nastrojena umjetnika u gubitnika, nesnalažljiva luzera koji će, izgubivši divljenje svoje supruge, umjesto promjene i borbe odlučiti zamijeniti nju, virnuti u tuđe krevete, izložiti se izdvajanju iz njihove zajedničke priče da bi ga tko opet pogledao sa žarom u oku. Ni Ivanka njemu neće ostati dužna, u dramatično-komičnom dijalogu u koji je ušetala kao holivudska glumica, suvereno, ali i groteskno, oslovljavajući vidno podređena supruga s „mali moj prijatelju“ i pitajući se bi li ta „druga“, koja „živi s njegovim djelom; sluša ga“, također skočila kroz prozor za njim. U tom se trenutku ne možemo ne sjetiti urnebesne, ali i potresne replike tada mladenke Ivanke koja mužu objašnjava da će ga (tobože) voljeti više od djece i, ako se on osjeti ugroženim pred malim podstanarom u trbuhu, dati dijete u dom. Taj patronizirajući (ili matronizirajući? Koja jezično-semantička zavrzlama!) ton provlačit će se sve do svađe o drugoj violini kojoj nije ostao velik izbor – može ili napustiti orkestar ili oformiti svoj. Problem je što početni dogovor nije bio takav.
Ono što donekle lijepi pukotine nastale u bračnom odnosu zajednička je odgovornost prema djeci. I tu se povlače vječna pitanja tko je „tvoj“ a tko „moj“, vuče li se u pozadini roditeljske ljubavi kakav Edip ili Elektra, jesu li djeca produžetak svojih roditelja i što će njihovi izbori, napose ljubavni, značiti za budućnost njihove djece. Jedna boca štoka bit će predmet još jedne ibsenovske bračke introspekcije, a jedno vjenčanje, najljepši dan u životu, nekome će otvoriti stare rane i postaviti postaviti tezu – možda je pitanje odlaska iz lošeg odnosa zapravo pitanje života, ili bolje rečeno – življenja. Međutim, ako Hartungovu paru nije nedostajalo ludosti, svakako mu u sjajnom duetu Kurbaša-Stanić ne nedostaje ni hrabrosti. Hrabrosti da se ogole problemi koji se talože desetljećima – izostanak početne zaljubljenosti, padanje zastora savršenosti, zamjerke i ljutnje, ljubomora i kompleksi. A s druge strane stoji svijest o prijateljstvu koje je prethodilo ljubavi, o poštovanju i cijenjenju, o nadi da će ona druga osoba u barem jednom svom izletu u nešto važno uspjeti i biti najbolja verzija sebe – prvo sebi, a onda i drugima.
Uz zvuk dalmatinskih pjesama i prekopavanje po uspomenama na držačima za kapute gledatelji će se s protagonistima zasigurno zapitati – da svaki par u trenutku ovdje i sada mora spakirati svoje stvari i otići u neki drugi, novi svijet, što bi ostavio za sobom – i svojoj polovici, ali i onima koji dolaze iza njih. „Bračna postelja“ u sat i dvadeset minuta odlično je stisnula desetljeća i desetljeća bračnog odnosa u kojem „stalna samo mijena jest“, a Robert Kurbaša i Silvana Stanić ni u jednom trenutku nisu iskliznuli u karikaturalnost koju obiteljski problemi mogu donijeti. Njihova je izvedba u komičnim trenucima bila bliska, iskričava i zabavna, a u trenucima emocionalnih krahova iznimno duboka, osobna i dirljiva. Spomenuli smo ibsenovski moment instrospekcije u predstavi – iako „Bračna postelja“ plovi potpuno drugačijim morem od „Lutkine kuće“, jedno im je zajedničko – pitanje odlaska ili ostanka u odnosu koji je bračnom paru utisnut u svijest kao najvažniji na svijetu. Jedno moramo priznati – ovaj nam je solinski rasplet mnogo draži i topliji.
