Razgovarali smo sa Splićaninom Jurom koji se zaljubio u Petrinjku Danijelu: “Za sve je zaslužan ostavljeni mobitel i ‘Zbog jedne ljubavi'”

"Tko je to mogao očekivati?! I ona je došla pomoći svojima, a volontira veći dio dana kao i ja. Baš smo jučer bili do njenih, dobro su i fizički i psihički, iako su im kuće nastradale", prepričava nam Jure


‘Zbog jedne ljubavi, s kojom se rodimo…’ zazvonila je melodija poznate Hajdučke pjesme u šatoru razrušene Petrinje. Počeo je tražiti svoj mobitel Jure Gospodnetić, 23-godišnji Splićanin i naravno navijač ‘Bilih’, jer je to njegov ringtone – za koju sekundu je shvatio da ipak nije riječ o njegovom mobitelu, već djevojke preko puta, koja je na trenutak otišla sa svog mjesta. Naravno, čim se vratila krenula je priča: Danijela, rodom Petrinjka, koja je neko vrijeme živjela u Splitu, a posljednjih godina je u Zagrebu, obožava Hajduk! I tako je krenula romansa usred strahota područja uništenog katastrofalnim potresom.


– Upoznali smo se još ranije, ima sedam, osam dana, ali to je bilo više onako, iz viđenja, isto ovdje ispod šatora. Ali nismo nešto pričali, ‘kliknuli’ smo tek nakon što nas je Hajduk povezao… Tko je to mogao očekivati?! I ona je došla pomoći svojima, a volontira veći dio dana kao i ja. Baš smo jučer bili do njenih, dobro su i fizički i psihički, iako su im kuće nastradale – prepričava nam Jure, kojeg odmah pitamo kakvo je stanje danas u Petrinji.

Konstantno drhti zemlja i to ljudi teško podnose psihički

– Upravo je psiha najveći problem. Čini mi se da je nekako stanje posljednjih par dana bolje, sve je više osmijeha kod ljudi. Bili smo u Gunji kad je bila poplava, tamo je isto bilo strašno, ali možda je ovdje gore zbog ovog stalnog podrhtavanja tla – sinoć je bio jedan malo jači potres, one slabije više i ne brojimo. Konstantno drhti zemlja i to ljudi teško podnose psihički. A sad je dodatni problem snijeg kojeg je napadalo prilično, hladnoća, jer puno je krovova oštećeno, još uvijek otvoreno ili privremeno pokriveno ceradama – opisuje stanje naš sugovornik.

Kaže kako je ovdje od prvog dana, zahvaljujući dobrim kolegama s posla koji su ga ‘pokrili’, a onda je uzeo dva tjedna odmora kako bi ostao pomoći. Upravo je pola godišnjeg, možda će ostati i dulje, ovisi o situaciji.

“Možda puno bitnija je topla riječ, osmijeh, zagrljaj…”

– Svatko je dobio adrese ljudi kojima treba pomoć, uglavnom je riječ o starijim i nepokretnim osobama ili obiteljima s malom djecom. Tako imam deset lokacija oko Petrinje gdje donosim tople obroke ili što im već treba u nekom trenutku. Naravno i susjedima ili bilo što negdje drugdje ako treba.

Već smo se povezali, upoznali, nije riječ o običnoj dostavi: možda puno bitnija je topla riječ, osmijeh, zagrljaj, tim ljudima je potrebna podrška u tom nekom psihološkom smislu, da znaju da nisu sami, da se misli na njih…

Moja reakcija na članak je...
Vau
242
Haha
3
Hagić
32
Hmmm
5
Plač
3
Grrr
5
Molim?
5

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime