„Biti djeca, biti djeca“, autorski projekt profesorice Nele Bujas Trpković, jučer je na krilima učenika i njihovih mentora iz Glazbene škole Josipa Hatzea razgalio i oduševio dupkom punu Koncertnu dvoranu Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split. Učenici su pripremili izložbu kojom su pokušali oslikati što za njih znače glazba i sreća, a niz izvođača odgovorio je na isto pitanje svojim najljepšim vještinama – sviranjem, pjevanjem, skladanjem, glumom i plesom. Interdisciplinarni projekt kakav se rijetko viđa nije plijenio pažnju samo ljepotom i dječjom razigranošću, nego i kvalitetom i promišljenošću programa koji jamči da za splitsku klasičnu glazbenu scenu nema bojazni. Jedan je od ciljeva projekata bio i izražavanje vlastitih emocija i talenata te udaljavanje od prekomjerne upotrebe digitalnih uređaja. Alternativa koju su ponudili kroz čak petnaest raznolikih točaka bila je sjajna.
U sklopu projekta „Biti djeca, biti djeca“ predstavili su se glumci (Ana Mihajlović, Luce Žižić, Margita Ivelić, Bepina Baričević, Tanja Borozan, Josip Kovačević, Nina Bartulić, Lota Tudor, Mia Ančić, Franko Tomašević), slikari pod toplim zajedničkim nazivnikom „sva djeca profesorice Nele“, balerine (Nika Bodrožić, Magdalena Lozić, Nikolina Marković, Dora Malkoč, Gita Barbić, Roza Šimić, Ivona Bogdan), kvartet saksofona (Tomo Domazet, Bartul Jurčević, Ante Barić, Grgo Žamić), skladatelji (Domina Žamić, Ela Kozina, Adrijana K. Barbarić, Pavao Akrap, Ivano De Micheli-Vitturi, Michaela Karuza) te profesori Maja Marinić, Tanja Čudina Bratković, Tonči Tranfić, Lucija Lučić Lavčević, Mirjana Ćutuk, Martin Andrijašević, Buga Bešker, Agneza Medić, Klara M. Marušić, Marija Bašić Markotić, Mila Lapov, Marko Gerbus i Marino Repanić. Zanimljivo dizajnersko rješenje plakata projekta djelo je bacc. art. Mladena Luketića.
Talentirani mladi harmonikaš Luka Kosor s mnogo je poletnosti i osjećaja za mogućnosti svog sjajnog instrumenta izveo „Moto Perpetuo“ A. Volpija i označio veličanstven početak posebne glazbene večeri. Mia Ančić oduševila je publiku interpretacijom antologijske Kiševićeve pjesme „Velik kao dijete“ te je svojim profesionalnim nastupom, odličnom dikcijom i glumačkim šarmom zbilja potvrdila stihove „a ne znaju da si velik / zato što si dijete“. Još je jedan antologijski komad bio pravi mamac za publiku – kvartet saksofona vrlo je zrelo i šarmantno izveo kultni Mancinijev komad „Pink Panther“, a duhovitom su ga koreografijom i izvedbom popratile balerine koje su svojom gipkošću i spretnošću bile svojevrsna imitacija mačaka.
Maleni su glumci u nastajanju bili izvrsna spona između točaka, a na posebno je odobravanje naišla njihova uvertira u najavu skladatelja koja je završena aforističnim zaključkom: „Mi smo ono za što se diše i živi, ono najvrjednije vaše!“ Uslijedio je pravi prigodni broj prazničkog raspoloženja, „Vesela kućica“ (D. Žamić, Eva Kozina, A. K. Barbarić), u izvedbi dviju simpatičnih violinistica i pratnji profesora Tranfića. Posebno veseli činjenica da se i najmlađi učenici Glazbene škole „Josip Hatze“ hrabro nose s izazovima velike pozornice i zorno prikazuju ljubav prema skladanju i sviranju.
Za nastup koji je dokazao da je publici očito jedan od najdražih instrumenata harmonika zaslužan je mladi kompozitor i harmonikaš Ivano De Micheli-Vitturi. On je uz pomoć svoje mentorice, prof. Mirjane Ćutuk, osmislio djelo „Leti, leti, ptico bijela“ s uključenim motivima poljskih narodnih pjesama, a svoj je nastup zaključio poletnom i pamtljivom vlastitom skladbom „Marš“. Svoj je skadateljski i izvođački talent potvrdio i nadareni Pavao Akrap s dvije karakterno potpuno različite, ali jednako zanimljive skladbe – dinamično i okretno „Putovanje II“ te umirujuće i spokojno „More“.
Gitaristički orkestar izveo je „Tango“ (A. Čagalj), ali vrhunac je njihova nastupa, a i jedan od najljepših dijelova večeri, bila izvedba skladbe „Odlazak kralja“ mlade kompozitorice Michaele Karuza. Istovremeno monumentalna i nježna, nostalgična i zahvalna, ta je skladba, uz eteričan nastup balerina, dirnula sve okupljene.
Uslijedio je nastup dječjeg zbora Do-Re-Mi pod vodstvom prof. Agneze Medić. Suvereno su izveli skladbe Vlade Sunka „Dođite svi, Gospodu kličimo“ i Perryjevu „Calypso Carol“, uz klavirsku pratnju profesorice Klare M. Marušić, Luku Vukšića na udaraljkama te Karmen Grisogono i Mariju Marević na flautama. Spektakularna večer bližila se kraju uz projekciju izložbe dječjih radova, kao i izložbu u foajeu Hrvatskog doma. Čini se da je osnovna nit dječjih radova bila radost muziciranja koja se ogleda u golemom spektru boja, izuzetno optimističnim motivima i čak nekoliko referenca na Exuperyjeva „Malog princa“ – koji u njihovoj viziji na svom planetu ima i instrumente. Zbilja, „Čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo“. Nakon dua harmonike i saksofona kao gostiju iznenađenja, hvaljeni Promaya bend pobrinuo se za zatvaranje sa stilom.
Ideje kreativne i marljive profesorice Nele Bujas Trpković dobile su svoje utjelovljenje zbog vrlo jednostavna razloga – učenika koji, kao i njihovi mentori, žive umjetnost. Taj je sinkretizam u opčinjenosti glazbom bio vidljiv na svakom koraku prepune koncertne dvorane. Njihovi nastupi nisu lišeni treme i odgovornosti, ali mladi hatzeovci lete na krilima svoje ljubavi prema glazbi, svoga djetinje znatiželjnog duha, ali i prekrasne kolegijalnosti i istinske sreće zbog uspjeha svojih kolega i prijatelja. Da je Ujević mogao vidjeti ovaj nastup kad je napisao svoje antologijske stihove „I kad nema Našeg Duha / među nama jednog sveca, / treba i bez bijela ruha / biti djeca, biti djeca“, zacijelo bi bio ponosan, kao što može biti ponosna Glazbena škola Josipa Hatzea, ali i cijeli naš grad.
