U pričama hajdukologije i hajdučke tuge, koje smo naslijedili od ćaća i koja nas je odredila te nam još više produbila ljubav prema bijeloj boji, jedna je posebna.
Jedan je kamen međaš, prekretnica u niski uspomena i odrastanja.
Kad se moglo, a nije uspjelo. Kad smo bili veliki, a mali...
Prokletstvo Saint-Étiennea.
Od tada se govorilo po Splitu: „U Europu se ne ide igrat sa demejnom i pršutom ispod ruke.“
A moglo se proći dalje, nije da se nije moglo.
Strašni Ivićev Hajduk dočekao je na Starom placu prvaka Francuske — Saint-Étienne. Jaka francuska momčad, koja će kasnije doći i do polufinala Kupa prvaka, kako se tada zvalo natjecanje koje danas zovemo Liga prvaka i koje pratimo preko TV-a.
Eto, tu smo bili kao strašna ekipa iz Splita koja igra moderan presing, moćne kontranapade i stvara offside zamke, pod vodstvom tada mladog i talentiranog trenerskog velikana Tomislava Ivića.
A te srijede, 23. listopada 1974., na Stari plac došao je Saint-Étienne, tada još bez Michela Platinija, ali su u momčadi imali Ivana Ćurkovića na vratima, pa braću Revelli, Argentinca Osvalda Piazzu, Santinija, na krilu Beretu sastav vrijedan respekta, ali ništa bolji od Hajduka.
Za Hajduk su u prvoj utakmici u Splitu, u pobjedi 4:1, nastupili: Mešković, Džoni, Rožić, Boljat, Kurtela, Buljan, Žungul, Mužinić, Mijač, Jerković i Šurjak.
Čitav dan padala je kiša, ali je stala pred utakmicu. Tih su dana u Dalmaciji bile redukcije struje, ali je Hajduk ipak dobio dozvolu da igra pod svjetlima reflektora, noćnu utakmicu. Teren je bio sav u lokvama i po današnjim pravilima pitanje je bi li se utakmica uopće igrala ili bi bila odgođena.
Sve u svemu, Hajduk je odigrao izvanredno, uz jednu od najboljih utakmica Ivice Šurjaka:
„To je za mene jedna od četiri najveće Šurine utakmice, uz onu protiv Partizana 1981. u pobjedi od 4:0 u Beogradu, pa Hiberniana i protiv Crvene zvezde u pobjedi od 2:0, 1973., kad je vrtio njihova reprezentativnog beka Krivokuću“, prisjetit će se Slaven, najveći živući hajdukolog.
A naš Šure, „Ivićevo veslo“, veličanstveno je napadao po lijevom krilu — Francuzi su padali u blatu Starog placa. Silan i moćan igrač Ivica Šurjak potpuno je izdominirao goste. Odlično je odigrao i veliki Jurica Jerković, postigavši naš prvi gol nakon indirektnog udarca. Naravno, jedan pogodak dao je i Žungul, zabio je i Željko Mijač, hajdukova zlatna rezerva, koji je postizao golove baš u najvećim utakmicama — pa će tako Mijač godinu kasnije matirati i vratara PSV-a Van Beverena u još jednom Hajdukovu pohodu u Kupu prvaka.
Naravno, svi su golovi pali nakon velikih prodora Ivice Šurjaka. Francuzi su za uzvrat promijenili bekove — nisu mogli izaći na kraj s našim krilima. Zaigrao je tada mladi Janvion, koji je doslovno rukama držao Šurjaka, što se i danas vidi na snimci.
Nazvali smo Šuru: „Bila je to velika pobjeda nad respektabilnim Saint-Étienneom u Splitu, svi smo odigrali odlično. Bili su to sve veliki igrači, a bili smo i klapa. Ivić nas je vodio maestralno, mi smo točno znali di će tko stajati, di će uletit.“
U uzvratu u Saint-Étienneu imali smo 1:1 u 61. minuti, golom Mićuna Jovanića. Na kraju 5:1 za Francuze nakon produžetaka — i kraj naših nadanja.
„Ma tamo je bilo svašta... Pred kraj je i nestalo struje, mi smo se ohladili, bili nezagrijani, jer smo na terenu čekali nastavak. Francuzi su išli u svlačionicu, izašli na teren potpuno neprepoznatljivi. Tko zna što je to bilo... Ali eto, kao igrač PSG-a, sedam godina kasnije, uzeo sam im Francuski kup. Malo sam im se, eto, osvetio za izbacivanje i nepravdu prema mome Hajduku.“
Oće Šure — naš kapetan i hajdukovac od formata.
A mislilo se da se sigurno prolazi u Saint-Étienneu, pa je i poznati Splićanin, karikaturist Davor Štambuk, koji je tada živio u Parizu, dočekavši hajdukovu delegaciju u kafiću na stadionu Saint-Étiennea, naručio tri šampanjca za tri naša gola prednosti iz Splita. Imali smo tada i manire...
Ali eto, ispalo se. Ivić je poslije govorio kako je u Francusku došao s mladošću, da mu zbog ozljeda nisu mogli nastupiti Holcer, Peruzović i Oblak.
„Bijelima“ je ostalo domaće prvenstvo i Kup, što su, naravno, tada i osvojili.
Nakon povratka iz Saint-Étiennea, u Split je u kup-utakmici došao skopski Vardar. Bilo je to vrijeme davno prije interneta i Facebooka, pa su se čitali brzojavi podrške. Sjećamo se i te utakmice, pobjede od 5:0, odanosti klubu i golova Vlade Smolčića.
I tako smo se vratili 51 godinu unazad, sjetili se utakmice koja je odredila splitsku nogometnu boemiju, pa i proročki nagovijestila naše buduće tuge. Uvijek nam je nakon toga u Europi nedostajao taj jedan jedini gol za proći dalje.
To je možda i razlog zašto mi stariji hajdukovci ne volimo vidjeti zelene dresove i zašto nas i danas malo strese oko srca kada po trgovačkim centrima spazimo onu finu francusku marku sportske opreme Le Coq Sportif s pijetlom u trokutiću, a nije da nije prestižna i lijepa.
Tuga navijača i nas dice ostala je dugo u kolektivnoj memoriji hajdukovaca.
